fbpx

Red Hot Chili Peppers – I’m With You (2011)

2 minuta čitanja

rhcpMožda bi, u ime klasičnih priča o „odrastanju“, „sazrevanju“ i „uplovljavanju u mirne vode“, bilo politički korektno reći da i Peppersi imaju pravo da snime bluzerski miran album, onaj koji podrazumeva nekakvo zvučno pročišćenje i šalje poruku „Hej, pa mi smo sada očevi, moramo da pravimo finu muziku!“.

Možda bi bilo fer reći i da su već toliko dobre muzike snimili, da možemo da progledamo kroz prste na ovo jedno „kilavo dete“.

Ali, bre, ako čak i na Vikipediji kao odrednica i dalje stoji „FUNK ROCK“ (a takve ih pritom i znamo celog života), ja jednostavno moram da upitam – pa gde su bre ta braća FUNK i ROCK ovde?! Pošto na I’m With You“ možemo čuti samo bledilo i anemičnu verziju onoga što je RHCP bio ne nekada, već i na nedavnom Stadium Arcadiumu.

Na Stadiumu beše i masnog fanka i veselih poskočica i pevušećih hitova poput Snow i svega. Mešano meso. Tu je i duvačka sekcija zvučala raspojasano, a na I’m With You u ono nešto malo pojavljivanja zvuče kao da sviraju poslednju pesmu na tonućem Titaniku. I’m with you je kao goveđa supa sa pečurkama u koju je kuvar ubacio sve sastojke, ali je naknadno izvadio i govedinu i pečurke. Duplo golo.

Ima tu poneka hitična stvar. Ima i malo jačeg udaranja (Goodbye Hooray). Ima pevušećih (The Adventures of Rain Dance Maggie). Ali sve je to potpuno bezdušno, lišeno distorzije i ritma, lišeno fokusa i RHCP prepoznatljivosti. I šta je, kog đavola, ono sa pesmom Ethiopia? Peppersi napadaju pozcije Stinga i Bono Voxa?! Jer, pazite se, momci! Znate vi da svirate, ali Bono je zajeban igrač, on ubija naočarima i neplaćanjem poreza, o društvenom angažmanu da ne pričamo. Nemate vi taj kapacitet.

Fanka bez. Rocka bez. Energije bez. Postavlja se pitanje zašto je Peppersima uopšte bilo potrebno pet godina da snime ovu bruku od albuma, a odgovor, izgleda, leži u odlasku gitariste Johna Frusciantea, koji je time pokazao kolika je kreativna snaga bio i koliko su RHCP zapravo impotentni kada nemaju jakog autora poput njega ili nekada Davea Navarra. Jer, okosnica benda, Anthony, Flea i Chad, očigledno nisu dovoljni ukoliko nema nekoga ko će biti pokretački faktor.

Dok je Dave Navarro svojevremeno vukao bend ka žestini, Frusciante je umeo da osmisli catchy funky rif, oboji ga pamtljivom melodijom i sve to začini odličnim pratećim vokalima. Obojica su umela da doprinesu stvaranju dobrog albuma. Josh Klinghoffer, koji je zamenio Frusciantea, očigledno ili nema kompozitorski potencijal kakav Peppersima treba, ili mu, kao novajliji nije dato dovoljno prostora. Šta god da je u pitanju, rezultiralo je potpuno mlitavim albumom u odnosu na koji je čak i Stadium Arcadium čisto remek  delo.

Sve u svemu, može se reći da RHCP su na novom albumu ekvivalent Henku Mudiju kome su odsekli kitu, a ostavili jaja. Hteo bi on nešto, ali ne može. Nema čime. I nadajmo se da će što pre, koliko sutra, pronaći neku „protezu“ kojom će nadomestiti svoju (im)potentnost, inače na sledećem albumu možemo očekivati saradnju sa Britni Spirs i Rijanom. N. M. 

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

*Recenzija je ranije objavljena na sajtu M@N!

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Jamie Woon – Mirrorwriting (2011)

Sledeća priča

Textures – Dualism (2011)

Najnovije iz rubrike Albumi