Nekroskop post fest je okupio sjajna imena domaće metal/eksperimentalne scene i pokazao da su bolji dani za domaću gitarsku muziku već tu.
Pet izvođača, koji su listom svi veoma kvalitetni iako potpuno različiti, zatreslo je Zappa barku u suton proteklog vikenda. Zatresla ju je, doduše, i kratkotrajna kataklizmična oluja, ali je to samo potcrtalo sjajnu atmosferu celog događaja.
Festival je otvorio Dražen Đorđević sa svojim solo-projektom Dichotomy Engine i to je nastup koji smo, na našu veliku žalost, moralo da propustimo. Šteta je utoliko veća što je reč o dobro poznatom i sjajnom muzičaru, koji takođe svira i u bendu Lednik, ali do neke sledeće prilike slušaćemo studijske snimke ovog interesantnog noise/drone projekta, što iz sveg srca preporučujemo i vama.
Drugi po redu izvođač bili su Beograđani Virtue of the Vicious i glavni utisak je sledeći – koliko god na snimcima ovaj bend zvučao opako i opasno, uživo zvuče deset puta neprijatnije i bolesnije. AKo već niste čuli za njih, sa Virtue of the Vicious se možete upoznati na njihovoj bandcamp stranici, a ako bismo morali da ih opišemo ukratko, recimo da je u pitanju srpski Full of Hell. Melanž grindcore, noise, industrial i powerviolence zvuka oduvaće vas momentalno, a silina koju bend demonstrira uživo je neverovatna.
Idejno Virtue of the Vicious ne zaostaju ni pedalj za svojim inostranim takmacima, što ukazuje na to da se u Srbiji polako formira jedna potpuno nova scena ekstremne muzike (metal i hardcore prvenstveno) koju čine mladi ljudi koji prate dešavanja i slušaju muziku. Zvuči logično, ali baš i nije, dovoljno je osvrnuti se na neke ranije periode kada smo imali gomile domaćih bendova koji zvuče kao da je muzika završena ‘86. godine i ništa novo nakon toga nije snimljeno na šta bi mogli da se ugledaju. Da ne dužimo previše, obratite pažnju na Virtue of the Vicious i obavezno ih pogledajte uživo.
Nakon njih, scenu su zauzeli momci iz novosadskog instrumentalnog post-metal benda Lednik. Oni su u nešto više od pola sata nadahnute svirke isporučili set koji je plesao od nežnih post-rock tkanja do gitarskih zvučnih zidova koji su se u talasima survavali na nas. Iako iza sebe imaju tek jedan studijski album, Novosađani su prilično koncertno aktivni i reklo bi se da tek na stejdžu doživljavaju ono svoje pravo, realno ovaploćenje.
Momci su na sceni odmereni i skromni, ali to nikako nije u skladu sa onim što izlazi iz njihovih instrumenata; njihova muzika je bogata, slojevita i raskošna, mada neretko u isto vreme i minimalistička i repetitivna i to nekako sve funkcioniše zajedno jako dobro. Izreka “manje je više” često jeste samo fraza koja ne znači bukvalno ništa, ali u slučaju Lednika ona je vrlo konkretno sredstvo kojim ovi vešti momci postižu monumentalnost kakvu nije moguće često videti kod ovdašnjih bendova. Imali smo prilike sličan vajb da slušamo onomad kod kruševačkog benda Plavo ili subotičke ekipe Nebo je crveno u prvoj polovini 2010-ih, ali su oba benda nekuda nestala i utihnula. Baklju je preuzeo upravo Lednik i za sada je nosi ponosno i više nego dostojanstveno. Poslušajte samo studijsko izdanje Celestial Monuments, pa će vam biti jasno o čemu govorimo.
Nakon Lednika na binu izlaze u poslednje vreme nezaobilazni Novosađani Polywhy i odmah kreću sa svojim dilindžerovskim mathcore haosom. Energija koju ovaj bend momentalno unese u prostor u kojem svira je gotovo opipljiva i instantna (kada je mathcore u pitanju, drugačije verovatno i ne može), ispred bine se vrlo brzo zakuvalo, čemu je doprineo i gitarista Vladimir Lermajer, koji silazi u pit i nervozno se kreće među publikom koja leti tamo-ovamo, tako da zagrevanja praktično nije ni bilo, već smo odmah ušli u ono što se zove – uobičajeni Polywhy koncert.
Njihov zvuk je neprirodno izlomljen i nervozan, ali je takođe ispresecan i ful melodičnim, pevačkim hit delovima, jer predaha od ludila mora biti, makar malo. Ova novosadska trojka suvereno vlada scenom kao da su na njoj proveli milion godina. a jedna od najglasnijih misli koja prolazi kroz glavu dok ih posmatraš jeste “Kako i zašto ovaj bend već nije globalno popularan?!”
Ovog puta, nažalost, ipak ne uspevaju da završe set do kraja, jer ih prekida tuča u publici, koja nije dugo trajala, ali je bila dovoljna da ubije vajb i spusti atmosferu. Vinovnici su brzo udaljeni sa mesta okršaja, ali je preostalo vreme za nastup Polywhyja u međuvremenu iscurelo, pa je ostalo samo da se, uz par forica, oproste sa publikom i stejdž ustupe sledećem bendu.
A sledeće su bile kolege iz sludge/groove/post-metal sastava Nula. Ova beogradska četvorka privukla je proteklih godina pažnju beskompromisnim i kvalitetnim zvukom, a iza sebe imaju studijski album So zemlje, nekoliko EP-jeva i split izdanja, kao i novi singl Muad’Dib, koji su objavili krajem prošle godine. Jednosatni set zaista je bio masivan i ludački intenzivan. Spoj stilova koje su etablirali bendovi kao što su Crowbar, Down i Neurosis, pa sve to provučeno kroz autentični Nula filter, valjao se Zappa barkom poput tromog mamuta od kojeg vam nema spasa.
Njihove pesme su kompleksne i progresivne, ali u isto vreme i brutalne i teške, sve u svemu, ukoliko volite ono što rade pomenuti im uzori, teško da vam se neće dopasti ono što radi Nula, pogotovo ako tome dodamo i introspektivno-psihodeličnu liriku koja vrlo često zvuči poput prave poezije, but in a good way. Malo li je od jednog sludge benda?
I bilo je to to. Nećemo pisati na kraju nikakve velike misli ili pretenciozna predviđanja. Jednostavno, bilo je ovo jedno sjajno veče sa zaista sjajnim bendovima. Ne previše publike, nažalost, ali verujemo da će biti prilike za popravni. Dichotomy Engine, Polywhy, Lednik, Virtue of the Vicious i Nula to svakako zaslužuju jer su, bez dileme – svetska klasa.
Hvala na pregled, Nenad!