fbpx

Cenzura muzike postoji i u 21. veku. Zašto?

7 minuta čitanja
Početak

Od kada je, početkom sedamdesetih godina počela da se oblikuje, metal muzika (nekada heavy metal) bila je izložena različitim pritiscima. Ekstremniji od svega što je do tog trenutka postojalo, opasniji i zvučno i vizuelno, metal je poprilično prodrmao učmalo društvo, koje je jedva svarilo i The Beatles. 

Od cenzure sadržaja pa do svaljivanja krivice za najrazličitije vrste nepočinstava koje je neko uradio, najekstremnija muzika na svetu postala je tokom narednih decenija vrlo laka meta za gomilu lažnih moralista i lovaca na veštice

Dežurni krivci

Od Led Zeppelina i Judas Priesta preko Iron Maidena, pa do Slayera, Pantere, Metallice i Sepulture, gotovo da ne postoji iole popularniji metal bend koji se nije našao na udaru teoretičara zavere, ali i političara sklonih dizanju moralne panike zarad sticanja jeftinih političkih poena.

Kada je devedesetih grunge preuzeo baklju, namah su se isti ti odmah ostrvili na bendove ovog usmerenja.

Tako je početkom 1996. godine australijski tinejdž bend Silverchair bio doveden u vezu sa trostrukim ubistvom u Sjedinjenim Američkim Državama, a nešto ranije za samoubistvo Kurta Cobaina, lidera legendarne Nirvane, mnogi su tvrdili da je inspirisalo niz tinejdžerskih samoubistava.

Silverchair 1995. godine

Kako je grunge zamirao, trebalo je naći novu lutku za udaranje. U tom periodu pojavio se Marilyn Manson i postao savršen fetiš za sve moguće vrste ludaka, a pogotovo za verske fanatike.

Nije da on nije igrao na tu kartu, provokacija je njegovo drugo ime i on je dizajniran da gura prst u oko, no ostrašćenost sa kojom je napadan bila je neverovatna.

No, koliko god metal izvođači bivali optuživani da su inspirisali nekoga na nešto, najčešće neku labilnu osobu za neku glupost, takve optužbe su se najčešće završavale na moralnoj panici, bljutavoj naslovnici tabloida ili ređe na sudu. Nijedna takva tužba nikada nije dobijena.   

Cenzura kao rešenje…nečega

Ma koliko sve ovo bilo neprijatno, svaljivanje krivice na ekstremnu muziku je nešto sa čime se metal saživeo tokom godina i što mu je, na kraju krajeva, verovatno i dodatno dalo na popularnosti.

Osim negativnog publiciteta, sve to nije predstavljalo neki zaista veliki i realan problem. 

Ono što je, međutim, bilo znatno opasnije i što se dešavalo vrlo često jeste otvorena cenzura od strane država i njihovih zvaničnih organa.

Ograničavanje prodaje nosača zvuka i zabranjivanje koncerata osnovne su mere koje su države preduzimale, a i danas preduzimaju, ako procene da neki bend može da im “pokvari omladinu”.

Dosta paradoksalno, jer ako je to zaista parametar, onda bi najpre trebalo zabraniti sve javne nastupe političara u mnogim zemljama, s obzirom da nisu baš najbolji primer na koji bi se trebalo ugledati u formativnim godinama. A i bilo kojim drugim.

U Australiji je devedesetih godina utvrđen trostepeni sistem cenzure koji bi trebalo da zaštiti omladinu od štetnih uticaja koji se, navodno, plasiraju kroz muziku. Tako su albumi iz prve kategorije dobijali sada već standardnu “explicit lyrics” nalepnicu.

Drugi nivo podrazumevao je specijalno upozorenje da album nije za mlađe od 18 godina, a treći, najrigorozniji, podrazumevao je zabranu prodaje albuma za koje se “utvrdi” da promovišu nasilje, silovanje ili bestijalnost

Taj model možda nije toliko tipičan, ima i gorih, ali je zapravo na najbolji način sažeo svu besmislenost rabote zvane cenzura, koja je u narednim decenijama uzela maha. Iako bi se očekivalo da ćemo i na ovom polju, kao i na mnogim drugim, sa godinama napredovati, a ne nazadovati, to se nije desilo, naprotiv. Nekoliko primera koji slede ilustruju ovu tvrdnju.

Najcenzurisaniji bend na svetu

Legendarni američki death metal sastav Cannibal Corpse verovatno je najcenzurisaniji metal bend svih vremena. Na udaru su bili ne samo u Rusiji, kada je 2014. godine sud zabranio njihovu muziku i vizuelne radove uz obrazloženje da mogu štetno uticati na mentalni razvoj dece, već i u poslovično liberalnoj Nemačkoj.

Tamo je zabranjen njihov album “Tomb of The Mutilated” jer su “stihovi previše uznemirujući”, a omot albuma previše nasilan. I Rusija i Nemačka su u različitim periodima zabranjivali čak i žive nastupe Cannibal Corpsea, pa je tako Nemačka recimo zabranila bendu da svira bilo koju pesmu sa prva tri albuma.

Interesantno, ni ostatak njihove diskografije nije ništa manje kontroverzan, ali za nemačke zakonodavce ovo nije bilo problematično. Izgleda da je neko samo trebalo da opravda platu koju prima.

Cannibal Corpse

Basista benda Alex Webster svojevremeno je za magazin Zero Tolerance izjavio da cenzori uzimaju zdravo za gotovo da je na ljude veoma lako uticati.

“Postoji mnogo problema na svetu, ali death metal nije jedan od njih. Slušanje benda koji peva o nekim ludim, sjebanim stvarima ili gledanje nasilnog filma neće inspirisati ljude na taj način. Mislim da slušaoci znaju razliku između lude, krvave fantazije i realnosti”, naveo je Webster.

I zaista, da li se optužbe ovog tipa iznose za baš svaki film, knjigu video-igru ili bilo koju drugu formu umetničkog/pop-kulturnog izraza koja govori o eksplicitnom nasilju ili seksu? Dešava se, ali ne tako često. 

A pesme Cannibal Corpsea su upravo to, prave male horor priče izražene kroz brutalnu muziku. Da li bi bilo drugačije, odnosno manje opasno da su napisali knjigu? Da li bi trebalo cenzurisati slikarska dela koja prikazuju scene nasilja, jer kako se to (i koliko) razlikuje od vizuelizacije CC lirike na omotima albuma? Dobro, jesu te vizuelizacije često prilično poremećene, ali kapirate princip. 

“Mislim da je cenzura naš bend učinila većim. Ona je samo trošenje vremena i resursa jer mi smo još uvek tu”, ocenio je Webster za Zero Tolerance magazin. 

Lamb of God i Carcass protiv Malezije

Groove metal bend Lamb of God takođe je iskusio cenzuru kada su im otkazani nastupi u Maleziji. Ova većinski muslimanska zemlja 2014. je, na zahtev nekoliko verskih grupa, zabranila koncerte benda jer su u introu albuma “Killadelphia” pominjali Kuran.

Da stvar bude paradoksalnija, LoG su na udaru bili i u svojoj matičnoj zemlji Americi, takođe od strane verskih grupa, samo ovog puta hrišćanskih, jer se bend jedno vreme zvao Burn The Priest

Loše iskustvo sa Malezijom imao je i legendarni engleski grindcore/death metal bend Carcass. Oni nisu uspeli da zasviraju u ovoj zemlji jer su im vize odbijene zbog “sadržaja pesama”. 

“Izgleda da vladini zvaničnici još uvek nisu apdejtovali kalendare na 21. vek. Javite nam se kada budete postali sekularna država. P. S. Ako čitate ovo, zakasnili ste. Već smo pokvarili vašu omladinu, prošle godine smo svirali u Kačingu!”, napisali su momci tada.  

Rammstein, državni neprijatelj broj 1

Na meti nemačkih cenzora našao se i domaći industrial metal bend Rammstein. Album “Liebe ist Fuer Alle Da” iz 2009. godine dospeo je na 1. mesto top lista u mnogim zemljama, pa i u samoj Nemačkoj, ali je cenzurisan zbog fotografija unutar bukleta i zbog pesme “Ich tu dir weh”.

Ipak, Rammstein je tada uzvratio tužbom protiv države, u kojoj je na ime obeštećenja traženo 66.000 evra, jer ne samo da je album morao biti prodavan pod vrlo striktnim uslovima, nego je bend morao i da uništi čak 85.000 prethodno odštampanih kopija. 

Još bizarnija epizoda, kakva uostalom možda i dolikuje ovako bizarnom bendu, Rammsteinu se desila sa Belorusijom. Tamo su proglašeni ni manje ni više nego držvnim neprijateljem.

Nešto što se zove “Morality Council” (da, rekli smo da je bizarno) ocenilo je da Rammstein promovišu “nasilje, mazohizam, homoseksualnost i druge perverzije”, te da kao takvi mogu da unište beloruski državni poredak.

Na stranu legitimno pitanje kakav je to, dođavola, poredak ako jedan bend može da ga uništi, ali na kraju je sve rezultiralo otkazivanjem nastupa koje je bend u toj zemlji trebalo da ima tokom 2010. godine.

Blekerske su muke…precrnjene?

Nevolje sa ruskim cenzorima imao je i poljski death/black metal bend Behemoth. Toj grupi je 2014. godine prekinuta turneja od 13 nastupa tako što su privedeni i naposletku deportovani iz Rusije. Osim toga, zabranjen im je ulazak u zemlju na pet godina

Njihove britanske kolege Cradle of Filth cenzorsku ruku iskusile su u Kini.

Ta zemlja, naime, zahteva da se državnim organima pre koncerata dostave set liste i tekstovi pesama. Iako su Cradle of Filth to uradili pred nastupe 2013. godine, sviranje u Kini im ipak nije dozvoljeno. Objašnjenje je glasilo da muzika nije “podobna”.

Planirane koncerte na kraju su održali u znatno liberalnijem Hong Kongu.

21. vek, neko?

Stisak cenzure delimično je popustio digitalizacijom muzike, i to ne zato što su se cenzori dozvali pameti, već zato što ne smatraju toliko opasnim kada se kontroverzan sadržaj nalazi na Bandcampu umesto u Walmartu.

Bendovi su, zahvaljujući internetu, prešli na direktniju komunikaciju sa fanovima, pa tako iz igre ispadaju posrednici koji bi mogli da naprave problem. Potencijalno tu ulogu problem makera mogu preuzeti streaming servisi, ali do sada su se pokazali prilično razumnim i otvorenim sve dok, razumljivo, neko ne krši važeće zakonske propise. 

Ograničavanje mogućnosti za koncertno nastupanje, međutim, i dalje ostaje problem, a vrlo je moguće da će se taj problem dodatno uvećavati kako rastu snaga i popularnost populističkih lidera sklonih autoritarizmu.

Takvi će se vrlo rado ostrviti na “problematičnu” muziku ili izvođača kako bi skrenuli pažnju sa realnih društvenih problema i kako bi delovalo da nešto zaista rade.

Carcass

Situaciju ne olakšava previše ni to što su cenzuri sklone i mnoge zemlje koje su u biti demokratske i otvorene i koje bi trebalo da imaju visok prag tolerancije prema kulturnom i pop-kulturnom stvaralaštvu. 

Da li će cenzura zaista moći da spreči metal bendove da “pokvare omladinu”? Teško.

Danas gotovo da ne postoji zemlja u kojoj se metal ne svira, a primera radi samo u pomenutoj Maleziji postoji na stotine death metal bendova i to vrlo kvalitetnih. Čak i u poprilično zatvorenoj i krutoj Kini metal scena buja u poslednjih dvadesetak godina, kao i u Belorusiji, koja se onomad toliko uplašila Rammsteina.

Dobra muzika uvek pronađe put, a u eri interneta praktično ju je nemoguće zaustaviti. Zvučaće neverovatno, ali i u tiranijom okovanoj Severnoj Koreji počela je da se razvija scena, a bendovi poput Red Wara, Phobonnike i Teagirl okrenuti su uglavnom death metalu i grindcoreu

Stoga ovakvo cenzurisanje u 21. veku deluje gotovo kao i nekadašnji spiskovi zabranjenih pesama u Sovjetskom Savezu – apsurdno, karikaturalno i do bola anahrono, osmišljeno od strane mozgova koji ne žive u sopstvenom vremenu.

Za to vreme, metal beleži vrtoglavu ekspanziju kakvu nikada ranije nije imao. Možda jeste izgubio na nekadašnjoj kontroverznosti, ali je postao paralelni univerzum za sebe, koji funkcioniše i razvija se mimo mainstreama i većine uobičajenih pravila i normi. A zar to nije od početka bio cilj?

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

ALBUM PO ALBUM: Cannibal Corpse – Sinonim za brutalnost

Sledeća priča

ALBUM PO ALBUM: Kreator – Prva faza

Najnovije iz rubrike Članci i analize