fbpx
Moon Tooth/FOTO: Metalsucks/Audiotree

MOON TOOTH: Mi smo ljubitelji muzike kojima su dosadile kopije iz istog kalupa!

6 minuta čitanja
Početak

Na metal sceni je prošle godine debitovao sastav Moon Tooth iz Njujorka i odmah privukao ogromnu pažnju medija i publike. Album “Chromaparagon” je svojom progresivnošću lagano oduvao veći deo metal ponude u 2016. godini, ali ne zato što je konkurencija bila loša već zato što je ovo prosto jedan vanserijski album.

Ukoliko tome dodamo i činjenicu da je u pitanju debi-abum, što ga čini još neverovatnijim, nije nam bilo potrebno mnogo da kontaktiramo ovu ekipu i zatražimo intervju. I evo ga. Ekskluzivno za Plejer i uopšte prvi put za neki medij sa ovih prostora, na pitanja nam je odgovarao gitarista Nick Lee.

PLEJER: Moon Tooth je prošle godine objavio debi album “Chromaparagon”. Da li ste zadovoljni reakcijama publike i kritike. Mahom su bile pozitivne, zar ne?

NICK: Da! Reakcije na album su bile neverovatno pozitivne. 2016. godina je bila naša najbolja i najzauzetija godina do sada, upravo zahvaljujući načinu na koji je Chromaparagon prihvaćen kod kritičara i slušalaca.

PLEJER: Da odmah razjasnimo jednu nedoumicu, šta uopšte znači “Chromaparagon”?

NICK: „Chroma“ označava najčistiju formu boje. “Paragon” je najčistiji primer nečega. Naziv “Chromaparagon” je bio naš način da kažemo kako na albumu prikazujemo svoje najistinitije boje, bez ikakvih zadrški.

PLEJER: Deluje da volite različite tribalne elemente, imate ih i u muzici i u vizuelnim rešenjima. Odakle to dolazi?

NICK: Jon Contino, umetnik koji je uradio sav artwork, došao je sa tim simbolima, a inspiraciju je pronašao u temama naših pesama. Tako je vatru povezao sa pesmom „Igneous“, jelena sa pesmom „White Stag“ i tako dalje.

PLEJER: Imali smo najpre EP „Freaks“, koji je bio više strejt i alternativan, sada imamo heavy/sludge “Chromaparagon”, koji je gotovo epski album. Šta možemo očekivati od Moon Tootha na sledećem albumu?

NICK: Svi u bendu smo veoma neobuzdani i nesputani kada pišemo i imamo uticaje iz ogromnog muzičkog spektra. Imamo najveći deo novog albuma već napisan i mislim da ćemo još širiti svoje horizonte…neke pesme će zvučati kao da Death i Motorhead imaju bebu, druge će biti mnogo mračnije i čistije, kao da recimo Nick Drake i Tom Waits zajedno rade na prog rock pesmi. Postaje zaista uvrnuto sve to!

Naslovna strana albuma “Chromaparagon”

PLEJER: Kada slušamo “Chromaparagon”, tu ima baš dosta uticaja, ali i dalje uspevate da zvučite sveže i jedinstveno. Koliko je uopšte biti teško biti originalan ovih dana? Šta mislite o tom nostalgičnom mišljenju prema kojem „danas više nema dobre i zanimljive muzike“?

NICK: Ne ulažemo mnogo truda, bar ne svesno, da bismo bili sigurni da ćemo baš uvek zvučati unikatno. Mislim da smo samo vrlo raznolika grupa ljubitelji muzike, kojima je dosadilo da slušamo sranja iz istog kalupa sve vreme. Ljudi su mnogo ukalupljeni u njihove male žanrovske odrednice ovih dana. Mi pokušavamo da svom snagom prigrlimo našu uvrnutost i nikad nećemo odbaciti ideju zato što je „previše ovo“ ili „previše ono“. Ključ za stvaranje originalnog dela je ne osećati pritisak pre svega od strane samog sebe, a zatim i od svojih partnera ili prijatelja i saradnika. Sve dok nam se sviđa ono što stvorimo, to će značiti da smo na pravom putu.

PLEJER: Reci nam nešto više o samom procesu stvaranja “Chromaparagona”. Da li ste zadovoljni konačin rezultatom? Da li biste nešto menjali sada, godinu dana kasnije?

NICK: Taj album je dobar pokazatelj toga gde smo bili onda kada smo ga stvarali. Potrošili smo zaista dosta vremena na snimanje, ali i na to šta i kako ćemo raditi kada ga objavimo. Dosta smo bili na turnejama, napravili smo dosta poznanstava, naučili mnogo o industriji i trudimo se da jašemo na tom talasu. Ne bih ništa menjao na albumu, ali bih svakako naglasio da je on zvuk četiri individualca koji su tu pronašli svoje utočište usred ličnih potresa i zvunjenosti, kao i profesionalnih pokušaja i grešaka. To je zvuk četiri osobe koje uče, dok će sledeći album biti više fokusiran na snagu i energiju. Biće odraz onoga što smo naučili u prethodnih nekoliko godina. Dakle, ne bih menja ništa na “Chromaparagonu” jer je on utabao stazu na kojoj se sada nalazimo.

PLEJER: Moj apsolutni favorit među Moon Tooth pesmama je numera „Igneous“, koja je jedna od najmasivnijih i najprljavijih metal pesama koje sam čuo. Šta je inspirisalo takve rifove i taj uvrnuti vajb?

NICK: Većinu rifova u toj pesmi napisao je naš bubnjar Ray. On je tu pesmu napisao u otvorenom C-duru, koji je pesmi dao specifičan „južnjački“ rock vajb. Ray je inače izvanredan gitarista, ali je uglavnom samouk, dok je njegov prvi instrument bubanj, tako da kada piše, on piše vrlo nekonvencionalno. Uglavnom su to ritmični i oštri rifovi kakve nećete čuti od većine tradicionalnih gitarista.

PLEJER: Veoma je teško definisati vaš stil. Kako bi ga ti definisao?

NICK: Najčešće koristimo izraz „agressive progressive“ kada pokušavamo da opišemo našu muziku, ali često kažemo i ono najjednostavnije – rock and roll!

PLEJER: Šta misliš o današnjoj metal sceni, kako američkoj tako i globalnoj? Možeš li navesti neke bendove koji su ti privukli pažnju i kako ti deluju izgledi ovog žanra u budućnosti?

NICK: Iako je prisutno dosta kopiranja i sličnih sranja na sceni, mislim da je generalno ovo sjajno vreme za heavy muziku. Postoji toliko mnogo bendova koji danas zaista pomeraju granice onoga što može da se uradi u metalu. Što se konkretnih imena tiče, ako pitaš druge momke iz benda, verovatno ćeš dobiti neka druga, ali meni ovih dana pažnju privlače Yautja, Netherlands, Inter Arma, Whores, Astronoid, Bangladeafy, Dead Empires, Its Not Night: Its Space, Black Table, Husbandry, Godmaker…

PLEJER: Šta osim tih bendova slušate? Koje vrste muzike? I kako to utiče na vaš rad?

NICK: Nedavno sam mnogo slušao Unsane, zatim Johna Faheya, Kendricka Lamara, Pixies, Intronaut, Napalm Death, The Smiths, Die Choking i Fugazi.  Slušamo dosta različite muzike i sve nas to na neki način inspiriše.

PLEJER: Iako je ta tema možda najzad gotova, šta mislite o pirateriji i njenom uticaju na muzičku industriju? Očigledno je teško boriti se sa tim, pa koje su onda alternative da muzičari opstanu i zarade danas?

NICK: Očigledno je sve to jako dosta uticalo na izbor da budeš profesionalni muzičar. Danas moraš na turneje ako hoćeš da zaradiš od sviranja i vrlo je verovatno da ćeš morati to da radiš godinama pre nego što zaista nešto i zaradiš…mislim moraš imati dobro osmišljen merch koji će ljudi želeti. Volim recimo kako bend Melvins pliva u biznisu. Voleo bih jednog dana da radim nešto nalik onome što oni rade sa izdavačkom kućom Amphetamine Reptile records. Oni imaju vrlo malu, home-made proizvodnju mercha koji možeš nabaviti isključivo na njihovim koncertima. Napraviti stvari ekskluzivnim, kolekcionarskim i retkim, to je jedno od rešenja.

PLEJER: Da li je u Americi moguće živeti od muzike ili imate regularne poslove?

NICK: Ne! Ili bar ne još…Ja recimo radim u kafeteriji i držim časove gitare. Ray ima svoj muzički studio, John (pevač) radi u nacionalnom parku i daje časove tamo, a Vin (basista) radi na montaži sportskih snimaka.

PLEJER: Možeš li, za čitaoce Plejera, da navedeš svojih TOP 5 albuma u 2016. godini, uz kratko obrazloženje zašto baš ti albumi?

NICK: Netherlands – Audubon

Naša braća iz Bruklina, najuvrnutiji, najteži i najfankiji bend koji postoji.

Husbandry – Fera

Još malo drugara iz Bruklina. Udarački post-hardcore sa tonama melodija koje se lepe za mozak. Vrlo ih je zabavno slušati, ali su i dalje puni besa.

Car Bomb – Meta

Ovaj album govori sam za sebe. Nekonvencionalan, matematički i tehnički, ali i dalje brutalan do koske. Zvuči kao da su otputovali sto godina u budućnost i otud nam doneli najbrutalniji zvuk koji su mogli da nađu.

Whores – Gold

Sirovo, žestoko, besno, jednostavno i moćno, sa sjajnim tekstovima i egzekucijom.

 Rhin – Passenger

Naši drugari iz Zapadne Virdžinije, vrlo ljuti noise punk-rock napad, koji žudi za ponovnim slušanjima. Veoma volim ove momke i ovaj album!

PLEJER: Moon Tooth još uvek nemaju izdavačku kuću? Imate li neki novi info o tome?

NICK: Videćemo šta će biti kada budemo završili snimanje nove ploče. Nadamo se da ćemo naći izdavača kod kojeg ćemo se osećati dobro, ali još je rano govoriti o tome!

Moon Tooth; Na stolici gitarista Nick Lee

PLEJER: Upravo ste dobili novog predsednika. Kakva je atmosfera u Americi sada? Mi ovde dobijamo prilično konfuzne informacije.

NICK: Vrlo je loše trenutno. Ljudi su vrlo besni i toliko su podeljeni da je to zastrašujuće. Izgleda kao da nazadujemo kao nacija i to je vrlo deprimirajuće. Sve što mogu da kažem je da mi, kao bend, podržavamo ljude svih rasa, religija (ili nedostatka istih), seksulanih opredeljenja, tako je uvek bilo. Možemo samo svi da se molimo da će Amerika naći novo jedinstvo pre nego što dođemo do novog građanskog rata.

PLEJER: Moram da ti kažem jedno veliko HVALA za ovaj intervju i da na kraju pitam – možemo li vas očekivati na nekoj evropskoj turneji u skorijoj budućnosti?

NICK: Voleo bih da mogu sa sigurnošću da kažem, ali svakako pozivamo sve promotere u Evropi da nam se jave! Želimo da dođemo što pre!

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

1 Comment

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Destiny Potato: Pop ili djent, pitanje je sad?

Sledeća priča

MUD FACTORY: Ne oslanjamo se na plaćene lajkove već isključivo na uživo nastupe

Najnovije iz rubrike Intervjui