fbpx
Pain

Pain u DOB-u: Meandri iščašenog uma

2 minuta čitanja
Pain

Kultni švedski sastav (dobro, više projekat) nastupio je u Domu omladine Beograda pred prilično malim brojem ljudi, ali su Peter Tagtgren i ekipa svejedno isporučili brutalno dobar šou, a dvestotinjak prisutnih je odgovorilo odličnom energijom.

Petera Tagtgrena, jednog od najautentičnijih genija savremenog metala, već smo imali prilike da gledamo u Beogradu pre tri godine. Tada je, takođe u DOB-u, nastupio sa svojim glavnim bendom Hypocrisy, a lično nisam očekivao da će ponovo navratiti u ove krajeve i to sa side projektom Pain.

Dust in Mind

U pitanju je bend koji ovde uživa određenu popularnost, ali ne preteranu, te je agilnost i spremnost na rizik od strane organizatora da ih uopšte dovede svakako nešto što je vredno poštovanja.

Veče su otvorili Francuzi Dust in Mind. Bend industrial/melodeath usmerenja ne nudi ništa ni više ni manje nego bilo koji drugi koje muzička kritika danas objedinjuje pod sintagmom „modern metal“. Da li želim ovim da kažem da su kliše? Delimično da.

U pitanju jeste poprilično šablonski zvuk koji zalazi na teritorije Deadlocka, pa čak i In This Momenta i koji kasni najmanje 5-6 godina, jer su pomenuti bendovi, uz plejadu drugih, na ovom polju uglavnom već sve ispričali.

Ono što ipak vredi pomenuti je da su na sceni vrlo srčani i energični i da i te kako imaju potencijala da okupe neke nove klince koji će možda baš preko njih ući u svet gitarske muzike.

Dust in Mind su sinoć odsvirali set od 50-ak minuta, koji je uključio i njihov verovatno najveći dosadašnji hit I’m Different, a biće zanimljivo pratiti u kojem će se pravcu u budućnosti njihova karijera razvijati.

Pain

Nakon Dust in Minda i kratke pauze, na stejdž izlaze Pain. Peter u standardnoj ludačkoj košulji, ostali normalni, set započinju pesmom Pain In The Ass sa aktuelnog albuma Coming Home, koji i promovišu na ovoj turneji.

Bez previše filozofije prelaze u End of the Line i sve funkcioniše kao mašina. Za Petera Tagtgrena inače važi da je surovi profesionalac, a to se i vidi na licu mesta. Sve je planirano do poslednjeg detalja, pa i uključenje lutke sa likom Joakima Brodena (Sabaton), koja peva njegove deonice u zajedničkoj numeri Call Me.

Zvuk Paina je, u vremenu kada se pojavio tamo negde 1997. godine, bio svež. Ne revolucionaran, ali vrlo svež i dovitljiv. Industrial metal sa melodičnim semplovima, gruvajući rifovi, sve u svemu – vredno slušanja. U međuvremenu se u muzici toliko toga pojavilo, pa danas ti stari hitovi zvuče donekle bazično, ali i dalje vrlo efektno, poput Suicide Machine ili it’s Only Them.

Kroz nešto više od sat vremena Pain nas vode kroz meandre iščašenog Tagtgrenovog uma, tu su Coming Home, Black Knight Satellite, ali i stari znanci kao što je Same Old Song, koju svi zdušno pevaju i koju je bend, uz legendarnu Shut Your Mouth, ostavio za sam kraj koncerta.

Nakon završetka usledili su pozdravljanje sa publikom i pokoji poklon, a ceo utisak koji Peter ostavlja u tim trenucima, ali i tokom celog nastupa, jeste taj da on, ma kolika veličina bio, ne shvata sebe previše ozbiljno. Čovek sa obe noge na zemlji i nadasve profesionalac od kojeg bi gomila današnjih metal izvođača, pa i muzičara generalno, imala štošta da nauči.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Amorphis u Novom Sadu: Bezvučna simfonija

Sledeća priča

Devin Townsend Project u DOB-u: Frank Zappa progresivnog metala

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta