fbpx
FOTO: Pixabay

Da li domaće bendove treba slušati samo zato što su domaći?

4 minuta čitanja

Jedna od mantri sa kojima odavno želim, makar literarno, da se obračunam jeste ona da domaću muzičku scenu treba podržati samo zato što je domaća.

Govorim o ekstremnom vidu ovog stava, koji iz jednačine isključuje parametre kao što su kvalitet, subjektivni doživljaj muzike i mnoge druge, bitne za ovu priču. Govorim o stavu „Kupujmo domaće“ preslikanom na muzičku scenu, bez osvrtanja na to da li je ta scena vredna „kupovine“ i pažnje.

Pre nego što krenem sa kontrom, moram, doduše, priznati da i to stanovište ima svoje argumente. „Podržimo scenu danas, kakva je da je, da bi sutra bila kvalitetna i zrela“, glasi jedan od njih.

Drugi kaže da treba podržati svakoga ko se u ovoj zemlji cima da uradi nešto što nije turbo-folk, narodnjak ili neka deseta zvučna anomalija, pa makar to i ne bilo nešto posebno kvalitetno.

I svi su ti argumenti jednako dobri ukoliko želite da ih prihvatite i praktikujete.

No, hajde da sagledamo i drugu stranu. Ukoliko uzmemo u obzir uvid u samo nekoliko relevantnih sajtova koji izveštavaju o novim izdanjima (ograničiću se samo na rock, hard rock i metal muziku), zaključićemo da se na dnevnoj bazi globalno pojavi minimum 300 albuma. Podsećam, u pitanju je samo rock, hard rock i metal.

qrNjnW

Većina albuma koji tamo budu navedeni bude istovremeno strimovana za slušanje na nekom od zvaničnih kanala samih bendova.

U takvoj hiperprodukciji, vreme koje trošimo na muziku postaje resurs koji je, složićemo se, vrlo dragocen.

Verovatno će zvučati surovo, ali lično ne mogu sebi da priuštim taj luksuz da pored nekog sjajnog inostranog benda vreme trošim na neku „domaćicu“ koja je sasvim prosečna i nema čak ni potencijala da u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti značajnije napreduje. A takvih je mnogo.

Ono što mogu sebi da dozvolim svakako jeste informativno preslušavanje maltene svih bendova koji mi dođu „pod ruku“. I to se odnosi ne samo na bendove iz Srbije, već na sastave sa svih strana sveta, od Tajvana do Perua.

Međutim, nastavak slušanja, podržavanja i zainteresovanosti za bend zavisi od one jednostavne i krajnje subjektivne “sviđa mi se – ne sviđa mi se” dihotomije. 

Verujem da bi se mnogi složili, mnogi verovatno i ne, sa stavom da je pomalo čudno nositi, recimo, majicu benda čija ti se muzika ne dopada ili ići na njihove koncerte. Ako ništa drugo, svakako je dobra tema za diskusiju.

meme 02

Sud lično donosim na osnovu nekoliko glavnih parametara:

– Produkcija – Danas je jednostavno nedopustivo objaviti album (pa čak i demo) koji ne zadovoljava osnovne produkcijske kriterijume (osim ako produkcija nije „namenski“, sa umetničkim ciljem skrndžava, da ne kažem loša, ali to se jasno vidi iz koncepta benda i albuma) i koji zvuči kao da je sniman u bačvi smeštenoj u tetkin podrum.

Teško da kolekcija pesama snimljenih kod kuće na običnom kompjuteru može da se smatra albumom, a još teže možeš da za to tražiš novac od slušalaca.

– Ideje – Iako deluje kao otkrivanje tople vode, suštinski je bitno da se vidi da bend zna šta radi i u kojem pravcu želi da ide, te da u tome bude koliko-toliko originalan. U današnje vreme ovo poslednje nije baš lako izvesti, ali slušanje hardcorea snimljenog danas, a koji ni za pedalj nije odmakao od bazičnih obrazaca prosto predstavlja gubljenje vremena.

Jedno je pratiti neki retro trend ili rivajval žanra jer to, u većini slučajeva, podrazumeva inoviranje pristupa. Sasvim druga stvar je kloniranje rifova odsviranih već milion puta bez ikakvog autorskog pečata ili dodatka koji bi napravio razliku između retro i rip off benda.

– Muzičko umeće – Da, ovo nije toliko bitna stvar, da, mnogi velikani muzičke scene nisu bili baš sjajni muzičari, da, bitno je da pesma ima dušu, bla, bla, bla. Međutim, bitno je da kod benda slušalac ne oseti da se ekipa muči da nešto muzički ili aranžmanski izvede (a verujte, ima onoliko bendova kod kojih se to čuje čak i na studijskom snimku, ne smem ni da zamislim kakvi su uživo).

To mu dođe nešto poput loše glume, kada gledalac na momente oseti da glumac glumi. I to loše. Jedna od, bar meni, najgadnijih stvari u muzici je kada osetiš da bend nije uspeo da lepo uobliči rif ili da ne zna kako da završi solažu, pa je nešto smuljao u fazonu “Ajd, neće to niko da primeti”. 

To je, doduše, više tehnička stvar koja, za razliku od nekih drugih, može da se ispravi godinama i iskustvom, te se može prenebregnuti ako vidiš da izvođač ima potencijala.

– Vizuelni identitet – Ukoliko vidiš da se bend nije čestito potrudio oko omota i sopstvenog imidža, kako onda očekivati da se potrudi oko muzike? Iako ovo može da zvuči kao opasna generalizacija, vrlo često se ova bojazan ispostavi tačnom.

Ne treba, naravno, pristupati sa predrasudama, ignorišite loše omote i dajte muzici šansu, ali u ovom dobu, kada su usluge kvalitetnih grafičkih dizajnera, ilustratora i fotografa nikad pristupačnije, bendovi bi definitivno trebalo da obrate pažnju i na ovaj segment.

Zašto bi zbog lošeg pakovanja rizikovali da sav uloženi trud i kvalitetan finalni proizvod ne dođu do konzumenata?

microphone-626618_1920
FOTO: Pixabay

Domaći bendovi, dakle, DA, svakako, ali samo ako imaju šta da ponude odnosno ako se slušaocu na ovaj ili onaj način dopadne ono što čuje. Sve van toga je, moram reći, pomalo iracionalni muzički lokalpatriotizam koji lično ne razumem (mada nemam ništa protiv, svako ima pravo da svojim vremenom raspolaže onako kako želi), možda i zato što mi uopšte nije bitno odakle je bend sve dok uspe da mi privuče pažnju i “kupi me” nečim, šta god to bilo.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

4 Comments

  1. pa svakako da treba slusati domace bendove , ali poslednjih godina muzika domacih bendova veoma opada , nema da nijedan band se nije pojavio u skorije vreme

  2. Demo bend je demo bend. Mainstream ili “veliki” bend je veliki bend svakako. U tom smislu, ispodprosječan ili loš demo bend iz Portugala je isto ispodprosječan i loš kao iz Srbije ili Bosne. Premium klasa bend je premium nevezano za kontinent. Tako da ne vidim poentu upoređivanja komercijalnih albuma sa npr Zapada sa kućnim uradcima benda iz Šumadije.
    Isto tako potpuno je pošteno reći da te ne zanima ništa što nije po tvom ukusu, ne moraš se pravdati nikome. Ja volim istraživati nove balkanske bendove, ali ako namirišim da je u pitanju loš performans neću ići se mučiti sigurno.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Bizarne smrti rock zvezda (Vol 2)

Sledeća priča

Ray Manzarek: Moj život sa Doorsima

Najnovije iz rubrike Članci i analize