fbpx

The Prodigy – No Tourists (2018)

2 minuta čitanja

Za svega dve godine sastav The Prodigy obeležiće tri decenije postojanja. Ovaj podatak nije lak za procesuiranje. Možda ponajviše nama koji smo od početka rasli zajedno sa bendom, jer nas to, između ostalog, podseća koliko smo u međuvremenu omatorili.

Omatorili su i Keith Flint, Liam Howlett i Maxim Reality. Ali da li je omatorio i The Prodigy? Dosta kompleksno pitanje.

Sudeći po novom albumu No Tourists, inače, sedmom po redu, rekao bih da The Prodigy u ovoj 2018. godini ponajviše liče na gospodina koji je već u godinama, ali se trudi da ne izgleda tako. Botoksiran je, farba kosu, redovno ide u teretanu, kvarcovan je u solarijumu, oblači se mladalački i trendi, ili bar onako kako on misli da je to mladalački i trendi, ali o njegovim godinama ipak svedoče detalji koje je nemoguće sakriti, poput smežuranih ruku ili činjenice da nikako ne može da ukači aktuelni ulični sleng nego uvek kaska bar par godina.

Ne može se reći da je to po difoltu loše, samo je isforsirano više nego što je potrebno, no isto tako ne bih mogao da kažem ni da su The Prodigy snimili neki Bog zna kako dobar album. Pre bih rekao da su, u kontekstu post-”The Fat of the Land” ere, snimili sasvim prosečan i predvidljiv The Prodigy album.

No Tourists u 37 minuta, što je zaista kratka minutaža s obzirom na to da je od prethodnog albuma prošlo tri godine, ne donosi maltene nikakve novine. Bilo koju pesmu sa ovog albuma možete zameniti bilo kojom na albumu The Day Is My Enemy i nikakvo koncepcijsko/zvučno odskakanje ne biste primetili. Ovo je prosto album za koncert. Bukvalno svaka od 10 pesama pravljena je za divljanje na festivalima i ništa više. I to može biti u redu u dva slučaja, prvo ako je to sve što od The Prodigyja očekuješ i drugo, ako nisi slušao/la nijedan od prethodna tri albuma.

Već sa prvom pesmom Need Some1 momentalno počinješ da vizuelizuješ njeno živo izvođenje i havariju koju ono izaziva. Taj vajb traje sve do kraja izdanja. The Prodigy ukrštaju prepoznatljivi big beat sa sopstvenim rave referencama, a ponovo koketiraju i sa drum ‘n’ bassom. Koliko je to smisleno 2018. godine, pogotovo ako taj drum ‘n’ bass upakuješ prilično mediokritetski, ostaje da vidimo. Možda momci iz Eseksa znaju nešto što mi ne znamo, tek Champions of London/Boom Boom Tap u najmanju ruku “mogu da prođu”. Primetan je uticaj velikih Pitchshifter i Atari Teenage Riota, što je svakako plus, te ako volite njihov rad, verovatno nećete imati ništa ni protiv ove dve pesme.

Postoji na No Tourists i poneki vanserijski momenat, kao što je eksplozivna saradnja sa industrial hip-hop dvojcem Ho99o9 (čita se Horror) iz Nju Džersija. Pesma Fight Fire With Fire zaista pokazuje šta The Prodigy (još uvek) zaista mogu i šteta je što takvih poteza na ovom izdanju nema više. Pesma Give Me A Signal je recimo bila na tom tragu, ali na kraju ipak nije bio iskorišćen potencijal folk/blues pevača Barnsa Courtneya koji u njoj gostuje. A kad se samo setimo saradnje sa Sleaford Modsima onomad…

No Tourists je, u suštini, pristojan album, ali nekako previše urađen u skladu sa uzusima koje je The Prodigy sam sebi zadao. Nema eksperimenta, nema hrabrosti, nema ludila, nema rizika, ovo je u kladionici tiket na kvotu 1.15. Možeš No Tourists slušati ponovo, a i ne moraš. Ako slučajno naleti u plejeru, kul, ako ne naleti, opet kul. A mislim da je sasvim u redu ipak očekivati malo više od benda koji je decenijama redefinisao elektronsku muziku i pojam crossovera.

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

1 Comment

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Hatesphere – Reduced to Flesh (2018)

Sledeća priča

The Ocean – Phanerozoic I: Palaeozoic (2018)

Najnovije iz rubrike Albumi