Karijera engleskih kraljeva dark metala podseća na mračni lavirint u kojem širenjem i zauzimanjem novih muzičkih tekstura, kao rizom, večno preživljava samo Paradise Lost.
Koliko nam je 2020. godina bila ružna i komplikovana u pogledu svakodnevnog funkcionisanja, toliko je ispala fantastična kada je u pitanju muzika koja je snimljena i objavljena u proteklih 366 dana.
Znate ono kad su rifovi i ritmovi do zla Boga spori, growl vokali drmaju želudac, a lirski mrak natapa psihu? Da, o doom metalu pričamo, i to baš onom koji je tog navodno maleroznog petka trinaestog odjekivao zidinama beogradskog Doma omladine. A i šire. Bar do okolnih raskopanih ulica apokaliptičnog predizbornog Beograda
U Srbiji postoji mnogo publika. Razlikuju se u dosta toga, od muzike koju slušaju do brojnosti, ali postoji jedna stvar koja je tipična manje-više za sve. Visoko mišljenje o sebi samoj. Jako visoko mišljenje. Pratim veliki broj različitih muzičkih žanrova, od najekstremnijeg metala od najpitkijeg popa, i nakon koncerata, bez obzira koji je žanr u pitanju, nekako bi uvek isplivao stav
Mesto: SKC, Beograd Vreme: Nedelja, 14. februar 2010. Najava da će engleski doomeri drugi put svirati u Beogradu, među fanovima je dočekana sa velikim odobravanjem. Pet godina nakon nezaboravnog nastupa, ista meta, isto odstojanje, ali rezultat, međutim, znatno slabiji. Iako je po zvaničnoj satnici švajcarski Samael trebalo da nastupi u 20:20, od toga, naravno, nije bilo ništa. Kažemo „naravno“ zato što su kašnjenja u Srbiji postala maltene poslovična