Nema mnogo bendova koji danas izazivaju toliku pažnje i kontroverzi kao Tool. Hajp koji prati svaki njihov potez jeste delimično uzrokovan činjenicom da albume izdaju vrlo retko (od prethodnog je proteklo ravno 13 godina), pa su ljudi, je l’ te, prosto željni, ali taj hajp svedoči i o tome da je Tool izrastao u bend koji je odavno preskočio okvire metala i postao relevantan mimo tih granica.
A prošle i ove godine hajpovalo se naveliko. Pričalo se o datumu izlaska novog albuma, njegovom imenu, tizerima, novom logou, a zainteresovana javnost je doslovno podivljala kada se bend u 2019. godini najzad smilovao da svoj kompletan katalog (sve albume i spotove) objavi na digitalnim striming platformama. Horde tvrdokornih fanova su, naravno, standardno bile prisutne i već su maltene, uporedo sa bendom, postale deo Tool mitologije, pa i internet meme za sebe.
U toj i takvoj atmosferi dočekan je i peti studijski album kvarteta iz Los Anđelesa pod imenom “Fear Inoculum”. Da li je bilo vredno čekanja i tog sada već uobičajenog hajpa na ivici neukusa i izdržljivosti? Ako mene pitate – jeste.
Gotovo sat i po muzike koju je Tool isporučio na najnovijem izdanju analiziraće se, otkrivati, istraživati, žvakati i sažvakavati u godinama koje dolaze. Ili bar do sledećeg albuma. Pa dobro, dakle u godinama koje dolaze. I ovo nije fraza. “Fear Inoculum” na prvih nekoliko slušanja (pa i nekoliko desetina, ako hoćete) pokazuje tek površinske slojeve svoje raskoši, tek nagoveštaje čega sve tu ima. Za dublji uvid moraćemo da se strpimo i provrtimo ga još mnogo puta.
Za početak, da konstatujemo ono najočiglednije – peti album Toola je njihov najatmosferičniji do sada. Da li su sazreli? Pa, teško da se za bend koji iza sebe ima “Lateralus” i “Aenimu” može govoriti da je “sazreo”. Pre će biti da je ovo prosto naredni korak u njihovom spiritualnom istraživanju samih sebe.
Svaka numera (a tu ne računam interlude zahvate kao što su “Litanie contre la peur”, “Legion Inoculant” ili “Mockingbeat”) predstavlja pravi mali ep, demonstraciju beskrajnih mogućnosti koncepta zvanog Tool i lepotu muzike sa velikim M. Pesme rastu lagano, bez žurbe, ton po ton, da bi na kraju eksplodirale i razlile se po čulima, nervnim završecima, receptorima za lepo i po hipotalamusu, tom svetom gralu endorfina.
Takva je već otvarajuća naslovna „Fear Inoculum“. Ona podmuklo puzi okolo, zavodi te predivnim Maynardovim glasom, plutajućim, neuhvatljivim rifovima Adama Jonesa, isprepletanim bas deonicama Justina Chancellora i elegantnim ritmičkim bravurama Dannyja Careya, a onda te ščepa i ne pušta. Prsti sami idu na repeat.
Onda nekako uspeš da se iskobeljaš, uhvatiš malo vazduha, pa kreneš dalje. Dočeka te „Pneuma“, pesma koja se već izdvojila kao jedan od favorita sa novog albuma. Vožnja dostojna jednog Pink Floyda. Hešteg #atmosfera. „Pneuma“ nije nešto što će funkcionisati kao sporedna aktivnost dok radiš nešto drugo. Ovo je za potpuni mrak i potpuni fokus. Tek tada ćete osetiti svaku perkusiju, svako okidanje žice na bas gitari, svaki rif i svaki nežni jecaj. I nadahnuti krešendo emocija u koji će se numera survati tamo negde u poslednja tri-četiri minuta. I što je više slušate, biće sve veća, važnija, epskija i bolja.
Interlude „Litanie contre la peur“ je dobar, poželjan predah. Možda deluje suvišno, ali potrebni su takvi momenti na ovakvim albumima, čisto da se mozak malo odmori i pripremi za nastavak.
I opet nije svejedno kad te bend uvede u disonantni početak pesme „Invincible“. Smenjivaće se u ovoj numeri usponi i padovi, tvrdi rifovi i eterična pojanja, lucidne solaže i uvrnuti semplovi, sve do kraja u kojem će kvartet odsečnim, marširajućim rifovanjem staviti tačku na treću priču iz „Fear Inoculum“ kolekcije. Nepar na bubnjevima se podrazumeva.
Ponovo zasluženi odmor uz „Legion Inoculant“, pre sledećeg ogromnog zalogaja. „Descending“ bi se mogla nazvati sestrom bliznakinjom “Invinciblea”, ali…postoji to veliko „ali“ koje ih razlikuje. Dok je “Invincible” okončana ljutim rifom, “Descending” će nas fantastičnom solažom podsetiti zašto je Tool pre svega najveći prog metal bend današnjice.
Kad svarite taj zalogaj, na “Descending” će se nadovezati “Culling Voices”, komad koji u sebi nosi čist dah “Undertowa”. Žestina je ukrštena sa, treba li reći, atmosferom i vokalnim deonicama koje ovog puta mnogo više asociraju na A Perfect Circle nego na Tool. Zanimljiva kombinacija i odlična priprema za veliko finale, pesmu “7empest”.
Ova zver, strateški ostavljena za kraj albuma, na 15 minuta će nas vratiti u “Aenima” eru i demonstrirati svu kreativnu silu kojom Tool raspolaže. Ovog puta priču nosi Adam Jones i mirne duše mogu reći da “7empest”, kao jedna monstruozna, megalomanska solaža, zasigurno ide u top pet pesama koje je Jones uradio u svojoj karijeri. Raspojasano i energično, “7empest” je sublimirano ludilo izlomljeno na milion komadića, pa ponovo sastavljeno u predivan mozaik. Vrhunac “Fear Inoculuma” je stigao na samom kraju i nije izneverio, naprotiv. Celo izdanje tek sa ovom pesmom dobija konačne konture jednog izuzetno promišljenog remek-dela, izvedenog precizno poput ključnog reza na otvorenom srcu i utegnutog poput lateksa na deformisanim humanoidnim čudovištima iz Toolovih spotova.
Ovaj bend je, ako ćemo da budemo realni, svoj kreativni vrhunac već doživeo. “Aenima” i “Lateralus” teško da će ikada biti nadmašeni i sjajna je stvar što smo u realnom vremenu bili svedoci njihovog stvaranja. “Fear Inoculum” je nešto drugo. On predstavlja relaksirani korak dalje na transcedentalnom putovanju benda koji je ostavio neizbrisiv trag u istoriji moderne muzike. Benda koji je sebe shvatao ozbiljno, ali imao i dovoljnu dozu autoironije da se sprda sa sopstvenom mitologijom. Benda koji je umeo da bude i pretenciozan i banalan, čak i istovremeno. I benda koji je u nasleđe ostavio standarde koji su praćeni i koji će biti praćeni u budućim decenijama. Nije loše za grupu trolova poput ove, zar ne?
OCENA: [usr 4.5 size=20 text=”false”]
[…] da konstatujemo ono najočiglednije – peti album Toola je njihov najatmosferičniji do sada. Da li su sazreli? Pa, teško da se za bend koji iza sebe ima “Lateralus” i “Aenimu” može govoriti da je […]