Licitirati u bilo kojem pravcu sa reputacijom i eventualnim značajem sastava The Ocean, pokušaj je koji je unapred osuđen na neuspeh.
Nekako konstantno na margini (ili je preciznije reći – u undergroundu, ma koliko taj termin bio izlizan i isprazan ovih dana), The Ocean ipak deluju solidno i kao da ne haju previše za bilo kakav širi komercijalni proboj. Na stranu pitanje koliko je uopšte i moguće da jedan bend takve provenijencije, nimalo pitak i naivan, napravi neki veći komercijalni uspeh, ali The Ocean bez obzira na sve deluju toliko koncentrisani na svoju monolitnu muziku i nesvakidašnje enviroment teme, da ih izgleda malo šta osim toga zanima.
Što je i dobro; takva hermetičnost i fokusiranost daju odlične rezultate u pogledu muzike koju The Ocean stvaraju. Svaki put novi i drugačiji, Nemci se teško mogu uporediti sa bilo kojim metal bendom danas. Možda tek uslovno i uz krajnje čuđenje kako je moguće sve te bendove smestiti u istu rečenicu, ali ipak možemo da konstatujemo da The Ocean danas, na svom novom albumu, sa obe noge gaze po teritoriji koju definišu i kojom vladaju bendovi kao što su Long Distance Calling, Katatonia i Callisto, što posle onakvog razbijačkog albuma Precambrian i nije bilo baš za očekivati. Jesu nas The Ocean navikli na promene u svom zvuku, ali one nikada nisu bile ovako drastične. Dok smo, na primer, na Fluxionu/Aeolianu imali prilike da uživamo u prilično žestokom sludge zvuku, na Precambrianu je došlo do izvesnog umekšavanja i skretanja u pravcu kompleksnijih aranžmana i orkestralnih deonica, mehuggah-like rifova spojenih sa sludge težinom i pankerskom prljavštinom i generalno znatno sofisticiranijeg izraza.
Ovde recenzirani Heliocentric dolazi kao prvi deo paketa od dva albuma koje će The Ocean objaviti ove godine. Drugi deo, Anthropocentric, planiran je za mesec oktobar i do tada će fanovi imati taman dovoljno vremena da svare kompleksnost Heliocentrica, prihvate ga i postave osnovu za dolazeći Anthropocentric.
Suština koju je o Heliocentricu moguće konstatovati je da je reč o albumu koji je najvećim delom zasnovan na numeri Rhyacian: Untimely Meditation sa prethodnog albuma. Orkestracije, progresivni aranžmani, tehnički rifovi, izuzetne klavirske deonice i solidni clean vokali (još jedna inovacija u The Ocean soundu) tvore odličnu spregu, celinu čiji elementi na gomili možda deluju nelogično jer ipak pričamo o bendu The Ocean, ali zajedno oni predstavljaju, kulinarskim rečnikom rečeno, jedan vrlo ukusan obrok.
Možda će zbog baladične nežnosti numera Ptolemy Was Wrong ili Epiphany mnogi taj obrok doživeti kao ljigav i neukusan, ali je u kontekstu evolutivnosti koju The Ocean očigledno forsiraju kao matricu svog delovanja, taj potez sasvim dobar i vrlo kvalitetan. Iako u osnovi laganiji i pitomiji od svog prethodnika, Heliocentric ume da prodrma moždane vijuge i slušni aparat, ali ne žestokim pesmama koje se oslanjaju na ogoljenu sirovost, već pre na inteligentne aranžmane (Firmament), kompleksne i zanimljive rifove (Swallowed by the Sun) i gotovo subliminalne elemente koji se na prvo slušanje ne daju otkriti, ali je zato svaka nova konzumacija u pogledu kvaliteta doživljaja sve potpunija i potpunija.
Da ne bude zabune, The Ocean su i na ranijim izdanjima negovali zavidan tehnički nivo svirke, ali je Heliocentric u tom pogledu znatno sofisticiraniji i zanimljiviji. The Ocean su bend koji svakim svojim izdanjem širi granice svog muzičkog izraza, pa samim tim i žanra kojem pripadaju. Slušajući njihove albume, slušaocu postaje jasno zašto je metal toliko velika stvar, koja je opstala i opstaje već više od 40 godina.
The Ocean su jedan od bendova koji vrlo efektno pokazuju da metal ne mora da bude nabijen testosteronima, odeven u kožu i lance i lišen bilo kakvog ozbiljnijeg inteligentnog promišljanja ozbiljnih tema, već muzika koja evolutivnost i stalne promene koristi za preživljavavanje, ali i napredovanje u potpuno nepredvidljivim i nadasve uzbudljivim pravcima.
OCENA: 0.0 out of 5.0 stars
*Recenzija je ranije objavljena na sajtu BalkanRock