fbpx

Soulfly – Ritual (2018)

2 minuta čitanja

Novi Soulfly je dobra i moderna kombinacija thrash i groove metala uz gitarski precizan zvuk kao sekira.

Posle četvrtog izdanja „Prophecy” iz 2004. godine nešto i nisam toliko obraćao pažnju na muziku ovog američkog kvarteta brazilskog porekla. Činjenica da je Soulfly izbacio novi album i nije baš neka vest. U jednom momentu se činilo kao da „štancuju” na fabričkoj traci ne baš zanimljivu muziku. Na skoro svake dve godine, eto i novog albuma. Okolnosti se ipak menjaju iz nekoliko razloga za novi 11-ti album „Ritual” u Nuclear Blast izdanju.

Omot je odličan. Eliran Kantor je naslikao strelca ratnika u apokaliptičnoj i haotičnoj atmosferi rata pored skeleta zmaja. Naravno, crvena boja rata dominira. Strelac neodoljivo podseća na Karnu iz Mahabharati epa. Produkcija je taman kako treba za groove-thrash-death zvuk, jako i čisto dok gitara i bubnjevi gruvaju. Josh Wilbur, koji je producirao i za bendove Gojira i Lamb of God, dobro je uradio svoj posao. Max Cavalera uvek ima i zanimljive goste. Sada su podrška Randy Blythe (Lamb of God) i Ross Dolan (Immolation). Najzad, dobar je „Psychosis” braće Cavalera.

Sve to zajedno je uticalo na odluku da se novoj Soulfly muzici ipak da šansa. Na početku nije bilo „vau” momenta jer je prva numera „Ritual” ličila na drugo poluvreme singla „Prophecy” pre skoro 15 godina. Obe pesme počinju skoro pa identično – plemenskim pevanjem, udaraljkama i kratkim Mark Rizzo gitarskim efektom preko pedale za paljenje mase. U svakom slučaju, pesma je odlična za „jumpdafuckup”! Smešak. Doživljaj albuma u nastavku je potpuno drugačiji i bolji.

Druga stvar „Dead Behind the Eyes” počinje mitraljez rifom kojem se pridružuje ubitačno cepanje doboša junior Cavalera Zyona, a Randy Blythe gruvanje dođe kao šlag na tortu. Pesma je posvećena Senobitima. Znate već, to su ona natprirodna proždrljiva Clive Barker bića iz „Hellraiser” franšize. „The Summoning” je muzički najkompleksnija i najbolja stvar. Žanrovski je pocepana. Počinje blekerski nakon čega ide groove-thrash u najboljem izdanju. Refren u kome Max gruva „Will you take my soul? Will you take my world? I fear no one. The strength I summon.” zvuči baš moćno! Pesma se završava iznenađujuće savršenim industrial zvukom.

Sledeće dve pesme „Evil Empowered” i „Under Rapture” su energičan thrash-groove zvuk sa dodatkom death metala. Gitara je precizna kao sekira. Savršeno za hedbengovanje! Ross Dolan Immolation upad na „Under Rapture” je vrhunski. U „Demonized” i „Blood on the Street” se ponovo čuju plemenski momenti, ali i dalje vlada šablon „malo treša, malo gruva”. Pred kraj albuma stiže odlična pankerska stvar „Feedback” koja je naposletku oda Lemiju i Motörhead zvuku. Na kraju tradicionalno iznenađenje. Kada slušate „Soulfly XI” čini se kao da ste u nekoj filmskoj romantičnoj drami iz 80-tih godina. Sve se završava saksofonom.  

Max Cavalera je prilikom promocije albuma izjavio da je producent Josh Wilbur najviše zaslužan za groove efekat na albumu, dok je on hteo klasičan brzi thrash metal zvuk. Zajedno su napravili dobru i modernu muzičku kombinaciju sa podsetnikom kako je nekad bilo u muzičkom okruženju kome rat gospodari. Marketinški je ovo odličan potez. Na albumu je ipak najviše oduševio Mark Rizzo, čija gitara sekira dominira sve vreme.

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

1 Comment

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Behemoth – I Loved You at Your Darkest (2018)

Sledeća priča

Shining – Animal (2018)

Najnovije iz rubrike Albumi