Iako je u jednom periodu bio najzapaženiji trend u okviru žanra, post-metal u Srbiji nikada nije privukao neki širi krug poklonika. Ostajući uvek, pa i danas kada je hajp prošao, tek avangardna stvar malog broja onih koji ne prestaju da tragaju, ovaj derivat metala ipak nije izgubio na svežini i zanimljivosti.
U to je publika (nekoliko desetina ljudi, najviše stotinu) imala priliku da se uveri na nastupu američkog sastava Rosetta, jednog od najznačajnijih imena post-metala. Veću pažnju privukli su još 2005. kada su objavili debi The Galilean Satellites. Izdanje se sastojalo iz dva diska, jednog ambijentalnog i jednog gitarskog. Mogli su se slušati odvojeno, ali je fora bila pustiti ih u isto vreme jer su tako davali sinhronizovanu celinu. Bili su to dani kada se se mnogi metal fanovi po prvi put zainteresovali kako se, do đavola, puštaju dva Winamp prozora odjednom.
Deset godina i pet albuma kasnije, Rosettu su entuzijasti iz Resetora dovukli u KC Grad. Finansijski prilično samoubilački potez, rekao bih, čime zaslužuju samo još veće poštovanje, a ceo hepening je počeo nešto iza 21h. Na scenu je stupila domaća podrška Tethyal. Novosađani su set otvorili pesmom Predatorial i u narednih gotovo sat vremena su hrabro, intenzivno i vrlo profesionalno izneli svoj miks post-metala, post-hardcorea i čega sve još ne.
Eklekticizmom vladaju odlično, prosto nisu od onih bendova koji su mnogo hteli, mnogo započeli, a onda slušaoca zaboli mozak jer ne može da ih pohvata ni za glavu ni za rep. Tethyal već sada zvuče zrelo, i zvučno i kada je scenski nastup u pitanju. Pevač Nemanja Radovanović se odlično nosi sa emocijama i ne libi se da ih iskaže. Silazi u publiku, vrišti, vraća se na scenu, pada, ustaje, bend izgara i gubi se u nepreglednim pasažima distorzija, zvuk se na momente pomalo i rasipa, ali sve nekako ipak uspeva da ostane na gomili.
Tethyal ne beži od eksperimentisanja, ali nije li, na kraju krajeva, ceo post-metal jedan veliki eksperiment? Ova ekipa je ukapirala suštinu i moram reći da mi je vrlo drago što sam imao prilike da ih vidim uživo.
Nakon što je Tethyal okončao set, Rosetta svoj započinje malo posle 22h. Ko se nadao da će čuti best of, verovatno je bio bar malo razočaran. Rosetta je, naime, na ovu turneju krenula bez svog standardnog basiste, a novi je navežbao jedino novi materijal. Stoga se nastup velikana sveo na pesme sa izdanja Quintessential Ephemera, objavljenog juna ove godine.
U sat i dvadesetak minuta, petorka iz Filadelfije je ipak uspela da isporuči srž onoga što oni jesu. Volim da ih posmatram kao distorzirani post-rock sa growl vokalima, jer upravo to najbolje opisuje taj sjajni spoj emotivnosti i žestine koji hipnotiše i u stanju je da te svaki put odvede negde drugde.
Nove pesme uživo zvuče značajno tvrđe i energičnije. Pevač Michael Armine, koji je naizgled skroman, a opet pleni nekom pritajenom harizmom, ne štedi sebe i živo komunicira sa publikom. Silazi među ljude, unosi im se u lice dok peva, a na kraju ga masa ponesena atmosferom diže i na ruke dok peva.
Na dobacivanja prisutnih da sviraju ovu ili onu pesmu, pri kraju nastupa odgovara da nisu uvežbali ništa drugo osim onoga što će odsvirati te večeri. Nade da će se čuti bar neki delić starijeg opusa time su raspršene, ali lično nisam bio preterano potresen. Quintessential Ephemera zaista zvuči fantastično uživo i to toliko da nemam osećaj da bilo šta fali.
Masivnost zvuka na trenutke nosi sve pred sobom, novajlija gitarista Eric Jernigan (u bendu od prošle godine) u jednom trenutku ostaje bez žice na gitari, Michael Armine proliva poslednje kapi znoja, bubnjar Bruce McMurtrie Jr. napada bubnjeve kao da mu je poslednje i taman kada je najlepše, najbolje i najglasnije, Rosetta dolazi do kraja i okončava nastup.
Bisa nema. Svetla se pale, bend ostaje da se fotka i popriča sa zainteresovanima, čime je i zvanično okončano jedno vrlo interesantno, bučno i prilično prisno veče. Taj neposredni kontakt sa izvođačima svakako je jedan do bitnijih kvaliteta ovakvih manjih, underground koncerata, zbog kojih ih ne treba zaobilaziti. To je, uz naravno muziku, sasvim dobar razlog da na nekom sledećem sličnom nastupu KC Grad bude bar malo puniji kako bismo što duže u budućnosti mogli da gledamo ovakva manje popularna, ali ne i manje značajna imena svetske metal scene.