fbpx
Rolo Tomassi/FOTO: Plejer

ROLO TOMASSI u BUDIMPEŠTI: Zvončica i zver

4 minuta čitanja

Britanski metal bend Rolo Tomassi, nekad undeground atrakcija, a danas već poznato i uvažavano ime, posetio je u sklopu aktuelne turneje i obližnju Budimpeštu.

Iskoristili smo ovu priliku da ih “uhvatimo” u klubu DurerKert i ne da je vredelo, već bi bio propust epskih razmera da to nismo učinili. Ekipa koja se okupila sada već davne 2005. godine prešla je zanimljiv put od divljeg mathcore zvuka i DIY organizacije svirki do prefinjenog prog metala i festivalskih bina.

Na tom putu, čini se, lako bi bilo izgubiti identitet i integritet i “izvući se sa tim” (Rolo Tomassi su ime uzeli iz filma L.A. Confidential po liku koji je prototip upravo za nekoga ko se uvek izvuče sa onim što uradi), ali se njima to nije desilo. Ostali su dosledni svojoj filozofiji i stilu, samo su u svemu što rade postali jednostavno bolji, čak superiorni. 

Na ovu turneju poveli su dva benda, zemljake Heriot i američki sastav Holy Fawn.

Britanska ekipa okupljena pod imenom Heriot izašla je na scenu tačno u 19:30, kada je bilo i najavljeno. Pred polupopunjenim klubom predstavili su, u kratkom i efektnom setu od nekih četrdesetak minuta, svoju viziju metallic hardcore zvuka. Ako ih tražite u spektru tog podpravca, recimo da ćete ih pre pronaći tamo gde su Code Orange nego na polu na kojem se nalaze bendovi poput Harms Way

Heriot/FOTO: Plejer

Ima tu groovy brejkova, ispresecanih a-la nu-metal rifovima, ali i opakog hardcore riljanja, sve u svemu poštena i srčana svirka, tokom koje su demonstrirali kako uživo zvuči njihov prvi i za sada jedini album Profound Morality.

Heriot/FOTO: Plejer

Mladi su, kako po godinama, tako i po stažu i to se vidi. Previše se oslanjaju upravo na pomenute Code Orange i na njihov izraz, koji je prilično specifičan i nije ga baš najjednostavnije imitirati, a da to ispadne dobro, tako da od Heriota u budućnosti očekujemo malo veći kreativni otklon putem eksperimentisanja i oblikovanja nešto drugačijeg stila. Sviračko umeće imaju i vidi se da se osećaju dobro u tome što rade, tako da se bar po ovom nastupu može reći da su svoju prvu evropsku turneju i te kako dobro iskoristili. 

Drugi bend koji smo imali prilike da uživo upoznamo bio je Holy Fawn iz Amerike. Ukratko, ako volite Deafheaven sa jedne i God Is An Astronaut sa druge strane, šanse da vam se Holy Fawn ne dopadnu su minimalne. Pripadaju rastućoj grupi bendova koji u post-rock dodaju malo metal začina i stvaraju nešto što je možda pomalo nespretno, ali zapravo prilično precizno, nazvano blackgaze.

Holy Fawn/FOTO: Plejer

Holy Fawn iza sebe imaju dva EP-ja i dva studijska albuma i možemo reći da su u Budimpešti odsvirali jedan zaista fantastičan presek svoje karijere kroz sedam numera koliko su izveli. Set su počeli numerom Candy, a zatim su se nizale Arrows, Dark Stone, Death is a Relief, Blood Pact, Void of Light, da bi ga frenetično okončali numerom Seer.

Tokom otprilike sat vremena svirke smenjivale su se tako poznate i drage post-rock lavine, elektronski pasaži i metalski rifovi, a sve je bilo presvučeno anđeoskim vokalom gitariste i pevača Ryana Ostermana, inače osnivača ovog sastava, koji je bio istinski dirnut lepom reakcijom publike i više puta tokom nastupa to istakao. 

Holy Fawn/FOTO: Plejer

Nakon nadahnutog nastupa Holy Fawna i kratke pauze, omaleni klub DurerKert dupke se napunio do poslednjeg mesta, možda je malo i prelivalo. Uskoro je na scenu krajnje nenametljivo i diskretno izašla petorka iz Šefilda i set započela kombom Almost Always i Cloaked. Jedva smo čekali da čujemo ovaj bend uživo po prvi put, ne samo zbog starijih pesama, već i zbog numera sa novog albuma Where Myth Becomes Memory, ta nas je već početak nastupa u tom smislu potpuno oduvao.

Rolo Tomassi/FOTO: Plejer

Samo tih deset minuta, ako ne bismo išli dalje od toga, pokazuje koliko je ovaj bend sazreo i koliko je zapravo porastao u kreativnom smislu. Where Myth Becomes Memory je jedno izuzetno promišljeno i sjajno realizovano izdanje (našlo se zbog toga i na našoj listi najboljih u prošloj godini) i za razliku od slučajeva kada ideš na koncert benda i nadaš se da će svirati što manje novih, a što više starih stvari, ovde je bilo obrnuto.

Rolo Tomassi/FOTO: Plejer

Želje su nam uslišene, pa su odmah usledile To Resist Forgetting i Labyrinthine, da bi tek sa petom numerom Rituals bend zakopao dublje u prošlost po diskografiji. Prepliću se mathcore, prog metal, post-rock i metal kao takav, bend je zategnut i utegnut do granica nepodnošljivosti, a Eva Korman je lepotica i zver u jednom sićušnom, krhkom telu, da je sretnete u negde u Cetinjskoj pomislili biste fina devojka iz eNDŽiOa, ali na bini je čas lagana poput Zvončice i nežna poput prolećnog povetarca, a čas zla poput Sotone lično, sve u svemu, ovo zvuči deset puta bolje i moćnije od bilo kakvog jebenog studijskog snimka, bez obzira što smo se u te studijske snimke redovno kunuli i kunućemo se i dalje.

Rolo Tomassi/FOTO: Plejer

Doprinosi tome sigurno i kamerna atmosfera samog kluba, koji je mali, intiman i sasvim u skladu hardcore DIY filozofijom kojoj su Rolo Tomassi oduvek bili odani. Naređali su u nastavku večeri i bisere kao što su Stage Knives, Aftermath, Opalescent, Contretemps (setlista je sadržala 13 pesama i nije bilo bisa), a nastup je zaokružen potpuno nenormalnom i epskom izvedbom numere Drip, koja je opet sa novog albuma, a za koju imam utisak da je sa nama već godinama, toliko se već duboko uvukla pod kožu. 

Rolo Tomassi/FOTO: Plejer

I to je bilo to. U tri i po sata stala je jedna sjajna vožnja, žanrovska i performativna. Koliko žešća gitarska muzika može biti raznovrsna videlo se kroz samo tri benda, a zvezde večeri su pokazale i da može biti potpuno nepredvidljiva. Ako do sada niste uronili u čudesan svet Rolo Tomassija, možda je pravi trenutak da to učinite sada. Možda će vam u početku faliti vazduha, možda ćete se boriti za dah, ali jednom kada se adaptirate, oni će biti taj vazduh. Čist planinski.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

MGLA u DOB-u: MGLA svuda, MGLA oko nas

Sledeća priča

SOILWORK i KATAKLYSM u DOB-u: Distorzirane prolećne čarolije

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta