fbpx

Gamma Ray u SKC-u: To The Metal!

4 minuta čitanja

gamma rayHeavy i power metal uvek su u Srbiji imali široku podršku, ali je poslednjih godina i ona splasla uporedo sa svojevrsnim tihim i laganim odumiranjem interesovanja publike za koncerte.

Iluzorno je ulaziti u analize zašto je to tako u zemlji u kojoj na stotine ljudi svakog dana ostaje bez posla i prihoda i gde je svakodnevna egzistencija svakim danom sve upitnija, ali je već i pre sinoćnjeg koncerta bilo evidentno da je danas čak i Velika sala SKC-a nerealno velik i ambiciozan proctor za Gamma Ray isto kao što je pre nekoliko godina to bila Hala sportova za Helloween/Gamma Ray kombinaciju.

Bilo kako bilo, oko 20 časova, dakle tačno u zakazano vreme (sve pohvale organizatoru), svoj polusatni set počinju Italijani Secret Sphere. Iako nije reč o preterano originalnom muzičkom izrazu, momci ipak pošteno praše. Klasičan power metal, srčano odsviran, koliko je to uopšte moguće uraditi u trideset minuta, bio je dovoljan da koliko-toliko zagreje ono nešto malo entuzijasta koji su već bili zauzeli busiju u prvim redovima.

Secret Sphere ubrzo završavaju, diskretno se povlače sa scene, da bi se, posle kratkih tehničkih priprema, na njoj našao kultni nemački power sastav Freedom Call. Već posle prve dve pesme jasno je da će publika doživeti kvalitetno zagrevanje u narednih četrdesetak minuta. To se i dešava. Tears of Babylon, Hunting High And Low, Metal Invasion…songovi se nižu, pevač/gitarista Chris Bay đuska k’o Maja Odžaklijevska u najboljim danima, plazi se i živo komunicira sa publikom, animira je, poziva na interakciju, publika odgovara, što sve zajedno navodi na utisak da Freedom Call nisu samo još jedan običan heavy bend, već znalci koji umeju da naprave pravi šou i vešto uvuku publiku u njega, čak i one koji ih prvi put čuju.

Bilo je tu i zdravica na engleskom i srpskom, Freedom Call fantastično koriste svojih pedesetak minuta, a za kraj ostavljaju numere Warriors of Light i Land of Light. Osim zanatski dobro izvedenog nastupa, ono što svakako treba konstatovati je da Freedom Call definitivno znaju kako da učine da se publika oseti važnom i uvaženom. Komunikacija sa fanovima je vrlo spontana, što je, kada je plasirana u sprezi sa odličnom izvedbom, sasvim dovoljno za savršeno zagrevanje i odmrzavanje publike pred zvezde večeri-legendarni Gamma Ray.

gamma ray01

Kada se Kai Hansen razišao sa Helloweenom i krajem osamdesetih osnovao Gamma Ray, malo ko je verovao da će novoosnovani bend opstati dve decenije i izrasti ne samo u stožer nemačke heavy/power scene, već i u jedan od značajnijih i cenjenijih sastava na planetarnom nivou. Gamma Ray smo već gledali pre tri godine na turneji sa Helloweenom, a ove godine nam dolaze u okviru turneje To The Metal, posvećene promociji najnovijeg albuma. I eto.

Sada upravo gledamo kako tehnička ekipa hitro rasprema binu, vodeći računa o nasitnijim detaljima, a onda se, nedugo zatim, svetla gase, nekoliko trenutaka tenzije, intro, a onda oni izlaze na scenu i počinju koncert numerom Gardens of the Sinner sa albuma Powerplant. Tapšanje i skandiranje publike nakratko, da bi bend odmah posle Sinnera zasvirao New World Order, te stvar Empathy sa novog albuma. Iako isti ovih dana i ne nailazi na bog zna kakve kritike, pesme sa njega uživo zvuče odlično. Promo turneja je promo turneja, svakako da ne može cela set lista biti sačinjena od starih i proverenih stvari, ali ipak dobijamo Fight iz 2005. godine, ne bi li apetit bio bar malo zavaran pre nego što se Kai i ekipa upuste u novi album i krhku baladu No Need To Cry.

No Need To Cry je dobar laganić, koji sada uživo biva presečen, kakvog li paradoksa, nešto žešćim akustičnim delom čija je jedina zvezda basista Dirk Schlachter. U tim trenucima, bend se povukao sa scene i ostavio Dirka da pod intimnim svetlima odradi svoj deo posla. Ubrzo se vraćaju i finalizuju No Need To Cry. Nedugo zatim, bubnjar Dan Zimmerman dobija svojih pet minuta u izvanrednoj solo tački; bilo da divlja sasvim sam ili uz matricu, on to radi srčano i vrlo predano, čemu doprinosi frenetična podrška publike. Poluprazna velika sala SKC-a možda brojčano nije bila najlepši mogući prizor za videti, ali je atmosfera koju su prisutni napravili bila za svaku pohvalu.

Bend nije ostao dužan; Kai se zahvaljivao i videlo se da i on i ostatak benda uživaju na sceni. Ne izostaje ni pesma Armageddon. Izvođenje je sjajno, a highlight je Hansenov solo. Slede još i To The Metal, Rebellion in Dreamland i Man on A Mission. Sat i po vremena heavy metala, horskog pevanja, prštećih solaža i prepoznatljivih GR harmonija.

No, naravno da ih nećemo pustiti da odu tek tako. Mrak je, skandira se, želi se još, svi znamo da će se vratiti, ali je ovo, ipak, ritual koji se mora ispoštovati. Vraćaju se i efektno isporučuju još Ride The Sky i Send Me A Sign, inače jedan od highlight-ova koncerta. Naklon. Svetla se pale, ali entuzijasti skandiraju ponovo. Iako nije bilo lako, publika Hansena i ekipu vraća i na drugi bis! Za sam kraj, fenomenalna izvedba Helloween klasika I Want Out.

Iscrpljeni, ali vidljivo zadovoljni, Hansen i ostatak benda ostavljaju instrumente, sedaju na jedan od platoa na stejdžu dok masa opet skandira, da bi najzad ustali i naklonom stavili tačku na odličan nastup i odlično veče u SKC-u. Isporučena energija bila je sasvim dovoljna da poželimo da ih u Srbiji vidimo i treći put, ali se nadamo da će se u međuvremenu nešto drastično promeniti u vezi sa položajem metala u Srbiji, kako ovaj bend sledeći put ne bismo gledali u nekom prostoru kapaciteta 150 ljudi.

*Izveštaj je ranije objavljen u magazinu BalkanRock 

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

NAJAVA: Koncert Blazea Bayleya iz kluba Gun preseljen u klub Sioux

Sledeća priča

Metallica na Ušću: Šibanje za sve pare

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta