fbpx

Flotsam and Jetsam – The End of Chaos (2019)

3 minuta čitanja

Ljubitelji thrash metala se garantovano sećaju zelenog čudovišnog gmizavca na omotu klasika „Doomsday for the Deceiver” iz 1986. godine od Flotsam and Jetsam čiji je zadatak bio da pobedi, ni manje ni više, već đavola lično.

Monstrum je ponovo među nama posle više od 30 godina. Legendarna maskota američkih thrash veterana „Flotzilla” je u XXI veku moćnija nego ikad i izgleda baš ružno sa svim tim silnim CGI računarskim grafičkim dodacima. Stari „Flotzilla” je ipak izgledao bolje. Smešak. Da, shvatili ste, omot je jedina stvar koja ne valja na trinaestom albumu Flotsam and Jetsam. Sve ostalo je baš kako treba.

Tim u sastavu Michael Gilbert i Steve Conley na gitarama, Eric AK Knutson na vokalima, Michael Spencer na basu i Ken Mary na bubnjevima su komponovali muziku koja bi trebalo da zadovolji i najtvrđe fanove thrash metala, ali i one koji više vole heavy ili power metal. Na albumu nema nikakvih instrumentala, uvoda ili akustičnih gitara, već samo čist gitarski metal. Album je brz i energičan kao furija sa melodičnim i pevljivim refrenima, dok bas odlično gruva, a bubnjevi apsolutno dominiraju. Definitivno, dolazak novog bubnjara je pun pogodak i uopšte ne bi trebalo da vam bude žao što je Jason Bittner otišao u Overkill.

Album kreće brzom „Prisoner of Time”, koja potpuno kida od 0:40 bas gitarom i onda ulaskom Knutsona koji nam poručuje da živimo svoj život bez kajanja. U suprotnom, bićemo zarobljeni u vremenu. Refren je prilično lako pamtljiv, a album se nastavlja tradicionalnom thrash metal pesmom „Control” u kojoj bubnjevi bukvalno cepaju meso. Stvar je aktuelna i tekstualno, pogotovo u američkom Tramp kontekstu, što je potvrdio i Knutson u jednom od intervjua gde je promovisao novi album. Govori o centrima moći koji žele da kontrolišu apsolutno sve, ali da ipak i dalje postoje trzaji onih koji prkose. Izgleda da je „Flotzilla” dobio novog đavola koga treba da savlada.

Sledeće pesme, Recover i Prepare for Chaossu sličnog šablona kao i prve dve, ali sporijeg tempa. Gitarski oštri rifovi i bas gitara se odlično uklapaju, a posebno u momentima kada bas krene da gruva, dok su solo momenti zaista pristojni. Refreni pucaju pravo u glavu. Baš u ovim stvarima Flotsam and Jetsam slušaoce bliže upoznaje sa monstrumom – usamljen ratnik, gladan pravde i spreman za haos. Slowly Insane počinje vrlo ritmično i energično. U prvoj minuti dominiraju bubnjevi na koje se sjajno nadovezuje izoštren gitarski zvuk, tako da sve deluje fino i podseća na Anthrax.

Početak Architects of Hate je onako baš masivan i stvar se nastavlja u dobrom thrash maniru. Pesma je posvećena konstantnom ljudskom preispitivanju, pogotovo kada se izađe iz ustaljene komforne zone, dok svaki novi pokušaj da se nešto promeni deluje kao ćorsokak. Odlična stvar i dobar tekst koji je prati. Demolition Man je najbolja stvar na albumu i u potpunosti oslikava svaki dobar muzički detalj na „The End of Chaos”. Odlično su urađeni prelazi iz brzih u sporije i melodičnije delove pesme. Sjajno se čuje bas gitara, koja nepogrešivo podržava bubnjeve koji silno i precizno udaraju.

Thrash nabadanje gospodari od 0:30 i nadalje na Unwelcome Surprise. Bas gitara kao da stalno melje, dok gitarski rif reže kao motorna testera. Stvar je dobra, ali traje nešto duže i bez problema je mogla da se skrati za minut i više jer se delovi ponavljaju. Snake Eye nastavlja u istom hitrom thrash maniru. Survive je nešto melodičnija i sporijeg ritma i tematizuje još jednu aktuelnu pojavu u svetu – lažne vesti, uticaj medija i emocija na kreiranje javnog mnjenja. Dobra pesma.            

„The End je druga najbolja stvar na albumu. Počinje vrlo brzo, nekako bez oklevanja. Refren potpuno osvaja svojom emotivnošću i deluje kao himna. Jedini problem je što kratko traje, a odmah nakon njega se vraća thrash pucanje rifova tako da računajte na bezbroj ponavljanja tih nekoliko desetina sekundi. Sjajan završetak albuma. Suštinski, The End of Chaos u skoro 50 minuta i 12 pesama ostaviće vas bez daha od početka do kraja. Poseduje sve elemente dobrog metal izdanja: brzinu, energiju i melodiju, ali i tekstove sa poentom.

OCENA: [usr 4 size=20 text=”false”]

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

The Cure – The Head on the Door (1985)

Sledeća priča

Swallow the Sun – When a Shadow Is Forced into the Light (2019)

Najnovije iz rubrike Albumi