fbpx

Disarmonia Mundi – Isolation Game (2009)

2 minuta čitanja

disarmonia-mundi-the-isolation-game-cdItalijanska modern metal ekipa je posle prethodnog, inače vrlo dobrog izdanja Mind Tricks bila u čudnoj poziciji, bar onoliko čudnoj koliko i svaki bend koji izda masterpiece svoje dotadašnje karijere, a onda postavi sebi pitanje- „Ok, imamo svoj najbolji album, ali šta sada? Šta dalje?“

Razrešenje nimalo lakog pitanja oblikovano je u Disarmonia radionici čitave tri godine. Izgleda da je sve ono što je na ličnom i globalnom planu tokom te tri godine dotaklo Etorre Rigottija i Claudia Ravinalea svoju definitivnu sublimaciju doživelo upravo sada, na izdanju naslovljenom sa The Isolation Game.

Očigledno je, na početku, da su te godine odisale brutalnošću i besom, te su upravo te dve odrednice one koje su dominantno iscrtale konture novog albuma. Buka i bes nisu samo Foknerova spisateljska matrica, već i teren na kojem se Disarmonia Mundi pokazuje igračem veštijim nego ikada ranije. Kroz 14 numera, Italijani udaraju svom snagom; brzina, oštre distorzije, opaki rifovi i otrovni screamovi, jesu najznačajniji delovi slagalice, ali se priča nikako ne završava na njima. Bjorn „Speed“ Strid (Soilwork) se opet pobrinuo da svojim sjajnim cleanom zašećeri Disarmonia sound i otpeva vanserijsko pamtljive deonice, iako, da budemo iskreni, i ovde možemo videti izvestan nedostatak motivacije kojoj je Spid podlegao još na prethodnom Soilwork albumu (više nego prosečan Sworn to A Great Divide), a koji opet ne utiče značajnije na kvalitet njegovog pevanja.

Tekstualno, Disarmonia Mundi je još angažovanija nego ranije, tako da bi se većina pesama mogla posmatrati kao svojevrsni političko-socijalni manifest i izraz protesta protiv dnevno političkih, ali i onih stalno prisutnih, suštinskh problema sistema u kojem moderan čovek danas egzistira.

Stvar je individualnog ukusa, ali ću dati sebi slobodu da iznesem stav da je angažovana lirika danas svakako svrsishodnija i smislenija od eskapističkih tekstova koje potencira većina metal bendova danas, a koji u osnovi najčešće ne znače apsolutno ništa, tako da Italijani na ovom polju beleže veliki plus.

Sve u svemu, ono što slušalac može očekivati od The Isolation Gamea je ekstremni metal na moderan način, ploča koja se nalazi negde na polovini puta između Raunchyjevog Death Pop Romancea i ekstremnijih radova Devin Townsenda, spoj melodeatha (iako se nećete lepo provesti budete li ovo pomenuli lično nekome iz benda, o čemu možete više videti u ovom intervjuu), cyber metala, pa čak i čistog death metala na momente.

The Isolation Game po hitičnosti neće prevazići Mind Tricks i to je verovatno jedina njegova mana, ukoliko to uopšte možemo tako nazvati. Činjenica je da dvojac Rigotti/Ravinale nije ni želeo da snimi Mind Tricks Part II, što je svaku pohvalu, naročito zato što je pokušaj da se od pomenutog albuma udalje rezultirao zaista sjajnim izdanjem koje ima da ponudi dosta toga novog i natera fanove da i dalje žale zbog činjenice da je Disarmonia i dalje samo studijski projekat i da će, po svemu sudeći, to tako i ostati. N. M.

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

*Recenzija je ranije objavljena na sajtu BalkanRock

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Katatonia – Night is The New Day (2009)

Sledeća priča

Polyester Shock – Soba 304 (2009)

Najnovije iz rubrike Albumi