fbpx

Deftones – Saturday Night Wrist (2006)

2 minuta čitanja

Iako su iznikli u Nu-metal okruženju, Deftones mu nikada zaista nisu pripadali. U ovu baštu su zabasali slučajno, poput semena koje je vetar nekako naneo baš tu.

U međuvremenu, baštovani show businessaa su svoju naizgled lepu i jedru bašticu zalivali najotrovnijim pesticidima i stimulatorima rasta, što je do nekog momenta funkcionisalo. Onda više nije. Biljčice Nu-metal bašte su toliko veštački narasle da je pucanje bilo neminovno.

Oni koji su opstali jednostavno nisu bili od iste vrste. Zato su i preživeli. Deftones i danas ne uspevaju da se oslobode nezahvalne i, neretko, degradirajuće Nu etikete. Verovatno se zato i trude (svesno ili nesvesno, manje je bitno) da svaki njihov novi album bude dodatni kamen na prašnjavoj humci preminulog žanra.

Od emo-hardcore orijentisanog debija Adrenaline preko eksplozivnog monumenta Around The Fur i psihodeličnog, još uvek nedovoljno shvaćenog White Pony dolazimo do albuma Deftones i aktuelnog, ovde recenziranog Saturday Night Wrist.

Dok smo na Deftonesu imali zbunjujuće dvoboje Type O Negative i Sonic Youth senzibiliteta provučene kroz prepoznatljivi Deftones stil (setite se numere Minerva), na novom albumu Chino & Co. nas vode još dalje.

Pokazujući da imaju neverovatno istančan osećaj za aktuelno, Saturday Night Wrist nas suočavaju sa inventivnom, gotovo prirodnom kombinacijom post-rock sazvučja (Rapture, Combat), neočekivanih stoner metal egzibicija (Beware), Meshuggah izlomljenih rifova (Rats! Rats! Rats!) te potpuno ambijentalnih (Xerces) i elektronskih eksperimenata (Pink Cellphone).

U gotovo sat vremena, Deftones nas vode nepreglednim emotivnim pejsažima iscrtanim jednako kreativnošću koliko i ličnim i profesionalnim trzavicama koje su pratile stvaranje ovog manifesta moderne open-minded muzike.

Tokom stvaranja SNW bend je bio pred raspadom. Tenzija i osećaj da je ovo “poslednje što ćemo uraditi” primećuju se u svakom tonu, odsviranom ili otpevanom svejedno.

Teskoba, neartikulisani, no donekle kontrolisani bes i depresivne ali predivne melodije koje vam ne daju nikakvu šansu – sve su ovo odrednice koje definišu Deftones ove 2006. godine.

Chino svojim vokalnim bravurama više nego ikada sebe inauguriše u jedan od najvarijabilnijih i najoriginalnijih vokala savremene alternativne muzike. Od otrovnih screamova preko emo-hardcore naracija do ultra nežnih deonica, Chino proživljava svaku numeru na način koji ne dozvoljava dovođenje njegove iskrenosti u pitanje.

Podržan Carpenterovim rifovima, ovog puta u dubokom drop-d štimu, i divljom ritam sekcijom (Abe i Chi, još uvek), Chino izvlači ono najbolje iz sebe. Očito prisustvo elektronike (veće nego na prethodnim izdanjima) i dalje je zasluga Chinovog side-projekta Team Sleep i odlično funkcioniše.

Nije zgoreg pomenuti da se, kao specijalni gost, u numeri Mein (inače prvi single i spot sa novog albuma) pojavljuje i Serj Tarkian, pevač i frontman jermenskog sastava System of a Down.

Šarenilo komponenti koje sačinjavaju ovaj album će vas možda zbuniti u prvi mah; ako, ipak, imamo u vidu da spektar omiljenih izvođača ovog benda obuhvata Duran Duran, The Cure, Shade i sa njima naizgled nepomirljive The Shadows, Meshuggah ili Black Sabbath, stvari se polako uklapaju u razuman, mada nekima možda nelogičan mozaik. Jedino što vam je u ovom slučaju potrebno je istraživački nastrojen duh.

Da sumiramo: ovo je album koji neće biti komunikativan sa površnim muzičkim konzumentom. Oni kojima se Deftones do sada nije sviđao, neće im se dopasti ni ovim albumom. Oni kojima je prijalo neko od prethodnih izdanja vrlo lako mogu doživeti neprijatno iznenađenje slušajući novi album.

Kome je onda Saturday Night Wrist namenjen? Prvenstveno ljudima koji Deftones ne posmatraju kao bend već kao proces. Proces traganja za identitetom, koji se verovatno nikada neće završiti, možda jedino fizičkim prestankom postojanja ovog sastava.

Međutim, Saturday Night Wrist je, što je možda još važnije, namenjen samom bendu i njegovom opstanku. Ovo je verovatno jedini način da ovaj sastav dođe do svog narednog izdanja, ako se to uopšte desi.

U tom smislu, ovo je kreativni, emotivni most prema budućnosti. Videćemo da li je dovoljno dug i postojan da dopre do druge strane provalije nad kojom se četvorka iz Sakramenta u ovom trenutku nalazi. 

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Sledeća priča

Subway To Sally – Bastard (2007)

Najnovije iz rubrike Albumi