Šibenski bend BluVinil nastupa 19. aprila u Kvaki 22 u okviru pesničko-umetničke večeri Vazda bilo, koju vode naša pesnikinja Valentina Bakti i glumac Stevan Piale.
AUTORKA: Aleksandra Miletić
Veselim Dalmatincima opijenim životom ovo nije prvi put u glavnom gradu jer su već nastupali u Domu omladine 2022. godine.
Ako do sada niste čuli BluVinil, može vam se desiti da se zaljubite na prvi sluš, a ako jeste, znate o čemu pričam.
Bluvinil su bend koji čine četiri drugara i to Branimir Župić – klavijature/vokal, Bruno Jakelić – bas gitara/vokal, Ante Lovrić Tancalo – bubnjevi i Matej Nakić – gitara/vokal.
Sa svirkama su počeli 2017. godine i imaju tri albuma iza sebe: Apaši (2020), Zna li itko tajnu srca? (2022) i Carstvo Mediterana (2025) čiju su koncertnu promociju započeli u kultnom zagrebačkom klubu Boogaloo (nekadašnji OTV dom).
Kategorizacija muzičkog žanra je uvek nezahvalan posao, ali bend zvuči moderno i retro u isto vreme, pominje se i mediteranski rok, a na kraju dana – koga još briga za podele? (Nije baš da su nam na ovom brdovitom Balkanu donele bilo šta dobro.)
Momci imaju vajb nemačkog AnnenMayKantereit i ranih Kings of Convenience, tu su i Đavoli, Arsen Dedić, ali opet svirački i pevački tako upakovano da je autentično njihovo uz nezaobilazni mediteranski šmek.
Sve je pozitivno i puca od dobre energije, što je retkost na regionalnoj sceni, pa je to verovatno jedan od razloga njihovog uspeha jer su se ljudima smučili depresivne i mučne muzičke kreacije. Muzika Bluvinila donosi nadu i dobar najež, a znamo da nam je ovih dana to preko potrebno.
Novi album (može se reći i dupli jer ima dvadeset pesama) Carstvo Mediterana je svojevrsno nostalgično ljubavno pismo Dalmaciji nastalo jedne davne avgustovske noći kada je naizgled, sve bilo moguće. I ljubav i muzika pa i tancanje.
O nastupu u Kvaki 22, depresiji kontinetalaca, Šibeniku i još ponečemu razgovarali smo sa Matejem Nakićem, renesansnom facom jer čovek osim što piše pesme, peva, svira gitaru i predvodi bend, stiže da predaje Socijalnu psihologiju i Ponašanje potrošača.
PLEJER: Matej, svako ima svoju priču kako se zaljubio u muziku, bilo da je nasleđena od roditelja, omiljenog rođaka… Koja je tvoja priča i kako je to preraslo u Bluvinil?
Matej: Muziku sam zavolio od malih nogu. U mojoj se kući slušao domaći i strani rock te kantautori poput Arsena i Balaševića. To je valjda bila ta prva klica iz koje je kasnije krenuo nicati jedan lijepi cvijet. Bio sam opčinjen tim dalekim svjetovima i svemirom koji autor može izgraditi samo pomoću stihova i nota. Naime, pjesma je uvijek ljepše mjesto, pa čak i onda kada je tužna (tada je možda i najljepše mjesto).
Sjećam se, primjerice, opsesivnog preslušavanja Balaševićevih koncerata, punih duha, vica i emocije. Htio sam biti dio toga. Kasnije, kada sam upoznao Bruna, Antu i Branimira, kada sam počeo pisati svoje pjesme, kada smo ih krenuli pjevati u glas sa vlastitom publikom – čini mi se da sam zaista ispunio taj svoj dječački san.
PLEJER: Šta misliš, zašto smo mi, depresivni kontinentalci opčinjeni mediteranskim zvukom? (Na Jadranu su svi veseli. :))
Matel: Možda je to neka vrsta kompenzacije :D. Kao što sam ja u sunčanom Šibeniku slušao Naposletku i duboko osjećao tu panonsku, ravničarsku melankoliju – tako je valjda i u obrnutom smjeru s Gibonnijem i Oliverom. Ono daleko i nepoznato se uvijek idealizira, to je jedna od urođenih ljepota muzike.
PLEJER: Bratu, koji je muzičar, pričala sam o otkriću novog benda i kada sam mu rekla da ste Dalmatinci, bio je u fazonu “Uuuu, lepo, Đavoli, Neno Belan”… Prija li kada ljudi tako na prvu povežu vas i Đavole, ili je to možda mač sa dve oštrice?
Matej: Naravno da nam laska kada nas ljudi povezuju s izvođačima poput Đavola, Belana, Lukyja, Daleke obale – zapravo čitave plejade veterana koji su svirali dalmatinski rock and roll prije nas. Svatko od njih na svoj posebni način.
Bogata je i duboka povijest dalmatinske popularne glazbe. Možda sam pristran, ali mislim da nijedno drugo podneblje nije iznjedrilo toliko velikih imena. Samo je naš rodni grad, Šibenik, mjesto koje je dalo najvećeg kantautora Arsena, najveću karizmu u Miši i najvećeg vokala u Vici Vukovu. Veliki je to zalog, ali isto tako i veliki pritisak biti iz takvog mjesta – u startu znaš da gore navedenu ekipu nikad u životu ne možeš nadmašiti. Kako bilo, sretni smo jer imamo od koga učiti.
PLEJER: Kao glavni autor muzike i tekstova, odakle crpiš inspiraciju? Koliko ti pomaže nauka o duši?
Matej: Ne znam kako pišem pjesme. Uopće mi je nelagodno pričati o tome jer je to neki moj kvazi-autistični moment, veoma intiman, buran i uglavnom vrlo komičan. Da me netko snima iz ptičje perspektive vjerojatno bi izgledao kao mačak koja pokušava uloviti vlastiti rep.
Moja matična struka, nauka o duši, mi ne pomaže baš nimalo – jer pjesmu ne piše razum već emocija. Pjesma je prije svega iskustvena, a tek onda teorijska kategorija. Kako nas Dostojevski uči, čovjek upada u veliki problem kada mu „(…) spoznaja o životu postane važnija od života, a poznavanje zakona sreće postane važnije od sreće“.
PLEJER: Koji su ti muzički uzori/idoli?
Matej: Previše ih da ih sve nabrojim. Pored klasične strane i domaće rock lektire koju ne treba niti spominjati, uvijek sam volio kantautore: poglavito Dylana, Cohena, Waitsa, Cavea, Rodrigeza, Nick Drakea itd. Isto tako, postoje izvođači koje Bruno (bass gitara BluVinila) i ja dokumentaristički i pobožno analiziramo čitav život – kao primjerice Beatlesi, David Bowie, Scott Walker, Talking Headsi itd. Od suvremenijih sastava mi se jako sviđaju Strokesi, Arcade Fire, The War on Drugs itd.
PLEJER: Rođen si u Šibeniku, studirao u Zagrebu, kao i ostali momci iz benda. Sudbina nas provincijalaca je da zbog posla ili fakulteta ostavljamo rodni grad i zatim ga gledamo kroz ružičaste naočare, u međuvremenu, godine su prošle, vratimo se u svoj grad za praznike/vikend i onda vidimo da se sve promenilo. Moje pitanje je – o kom Šibeniku pevaš? Onom nostalgičnom, pre odraslog života ili ovom sad, drugačijem?
Matej: Pjevam o Šibeniku koji je u mojoj glavi. To je duboko subjektivan, pristran i djetinji pogled, koji, srećom, nimalo ne odgovara objektivnom stanju. Uloga umjetnosti nije dokumentaristička – baš naprotiv. Ona ocrtava intrapsihički prostor koji funkcionira po nekim svojim posebnim pravilima. Nije na umjetnosti da imitira život, već je na životu da imitira umjetnost.
O “Vazda bilo” večerima
Pesnikinja Valentina Bakti i glumac Stevan Piale već pet godina organizuju pesničko-muzičke večeri Vazda bilo gde se okupljaju zaljubljenici u stihove i muziku. U Kvaki 22 stvara se jedan mali svet pun ljubavi, a pripadanje jednoj zajednici i ideji nije bilo nikad intimnije i lepše. Pa makar i na nekoliko sati.
Odgovor na ovo pitanje mogu sumirati na idući način: Carstvo Mediterana nije skup nostalgičnih vinjeta po ključu „joj joj, prije je bilo bolje / Dalmacija / maslina / stina“. To je proslava jednog aktualnog i živog prostora i tkiva, jednog garda i stava koji nam je usađen od malih nogu. U životu punom nepotrebne brzine i besmisla, Mediteran je za nas prijeko potrebna sporost i smisao.
PLEJER: Pravi bum je izazvao prvi singl “Jednom kad budemo sami” sa novog albuma Carstvo Mediterana. Na albumu je dvadeset pesama što je u današnje vreme singlova retkost. Da li je to “udarac” potrošačkom društvu čija pažnja traje koliko jedan TikTok snimak ili?
Matej: Dvadeset je pjesama bilo potrebno da kažemo točno ono što smo htjeli kazati. Naša publika voli i cijeni album kao dugosvirajući format. To su ljudi koji muziku žele osjetiti i promisliti, a ne konzumirati kao pozadinsku buku – ne mogu vam opisati koliko me veseli što je tomu tako.
A što se tiče ostalih publika – uvijek ih je bilo razno raznih, pa svakom njegovo. Nekima je publika skup maloljetne djece koja cijeli koncert ima mobitel u ruci. Zamisli tu varijantu.
PLEJER: Vole vas u Beogradu. Je li te to iznenadilo?
Matej: Ne da nas je iznenadilo, nego nas je izbilo iz cipela. Izbacili smo singl „Jednom kad budemo sami“ i preko noći skupili par tisuća pratitelja samo iz Beograda. Zvone nam telefoni, luduju poruke, stižu pozivi za svirke. Nevjerojatno.
Sretni smo, naravno, i ponosni što smo došli pod radar beogradske publike. Stigao je red i na nas. Super je što 99% ljudi nikad nisu čuli za BluVinil (jel se to jede?) – i sad su preko noći otkrili da postojimo, da imamo katalog od 3 studijska albuma – i da im se jako sviđa ta neka sunčana / retro muzika brkatih mladića iz Dalmacije. Di ćeš bolje?
PLEJER: Kako ti se čini naša scena, koga voliš da slušaš?
Matej: Beogradsku scenu pratimo oduvijek, od Šarla akrobate, preko Repetitora, pa sve do danas kada primjerice jako volim poslušati Vizelj.
PLEJER: Spremate nešto posebno za nastup 19. aprila u Kvaki 22… šta naša publika može da očekuje?
Matej: Nastup u Kvaki 22 će biti svojevrsni showcase beogradskoj publici. Jedan unplugged presjek novog albuma i dosadašnje karijere – gdje će novi fanovi u intimnoj atmosferi moći doživjeti pjesme BluVinila po prvi put. Nakon Kvake, pripremamo i jedan veći, „uštekani“ rock and roll koncert – da ljudima predstavimo i ovu luđu, plesniju i divlju stranu BluVinila.
I to je tek početak. <3
