fbpx
Azusa/FOTO: Promo

AZUSA: Lepo je imati luksuz da stvoriš magiju

4 minuta čitanja

Bend Azusa objavio je prošle godine debi-album i ekspresno osvojio publiku i kritiku. Našao se i na našoj listi najboljih izdanja, pa smo rešili da o ovom projektu popričamo sa Christerom Espevollom, jednim od njegovih osnivača.

Ovaj projekat je inače dugo najavljivan, ali smo ga baš zato očekivali sa skepsom. Iskustva sa supergrupama nisu nam uvek bila pozitivna. Koliko god jaka imena stajala iza njih, često se dešavalo da to na kraju bude sasvim prosečna muzika koja padne u zaborav pre nego što izgovoriš “Projekat!” . Ipak, ekipa pod imenom Azusa demantovala je našu skepsu i isporučila jedan vanserijski album (naše mišljenje možete pročitati ovde). 

U priču su uključeni Christer Espevoll, bivši gitarista Extola i Benea Reach, basista Liam Wilson (The Dillingerm Escape Plan, Myrkur, ex-Starkweather, bubnjar David Husvik (Extol, Twisted Into Form…) i odlična pevačica Eleni Zafiriadou.

Christer Espevoll za Plejer kaže da je proces stvaranja albuma “Heavy Yoke” trajao dosta dugo, ali da nisu želeli da brzaju već da ga realizuju tačno onako kako su zamislili.

PLEJER: “Heavy Yoke” je sjajna ploča, vrlo progresivna i eksperimentalna. Reci nam kako je tekao ceo proces njenog stvaranja, da li ste zadovoljni?

CHRISTER: Mnogo vam hvala! I da, vrlo smo zadovoljni rezultatima! Komponovanje i osmišljavanje albuma “Heavy Yoke” je zahtevalo dosta vremena, oko 2-3 godine. Moralo je tako jer svi imamo regularne poslove ili istovremeno svirali i u drugim bendovima dok smo stvarali ovaj album. Inače, proces pisanja jedne Azusa pesme teče najčešće tako što David ili ja imamo početnu ideju, koju onda gradimo – dodajemo, oduzimamo i prilagođavamo različite delove sve dok obojica ne budemo zadovoljni tom glavnom strukturom. Potom, u procesu snimanja, Liam i Eleni u sve to unesu svoju bas i vokalnu magiju.

PLEJER: Kako ste uopšte odlučili da radite zajedno? Da li je teško uklopiti sve te različite senzibilitete?

CHRISTER: David i ja smo počeli da sviruckamo zajedno još 2014. godine, nakon duge pauze od svega što se tiče muzike koju sam imao, kako sviranja, tako i pisanja. Nakon što sam napustio Extol 2004. i Benea Reach 2006. godine, spakovao sam gitaru i nisam je pipnuo sve dok nisam upoznao Davida osam godina kasnije, kada smo odlučili da počnemo da sviramo zajedno. Ubrzo se uključio i Liam, nije nam smetalo to što on živi na drugom kontinentu, a na kraju nam se pridružila i Eleni. Sve je dosta potrajalo zato što smo inicijalno u glavi imali muški vokal koji bi pevao i vrištao, ali se ispostavilo da je teško naći nekoga ko odgovara našoj viziji Azuse, pa smo promenili fokus i dali se u potragu za pevačicom. Nakon što smo snimili dve demo pesme, Eleni nas je ubedila da je ona ta.

PLEJER: Da li je Azusa jednoalbumski projekat ili imate planove na duže staze?

CHRISTER: Azusa nije jednoalbumska stvar. Upravo sada pišemo nove pesme, tako da svakako možete da očekujete još muzike od nas.

PLEJER: Vrlo je teško žanrovski odrediti muzički stil Azuse. Šta vi to svirate u stvari?

CHRISTER: Haha, a baš sam se nadao da ćete moći da je definišete! Lično se ne osećam prijatno kada etiketiram muziku, ali ako mi baš uperiš pištolj u glavu, rekao bih da tu ima gotovo svih podžanrova metala. Thrash metal je jedan od njih i za njega smo uglavnom zaslužni David i ja. Takođe, mnogo jazz/fusion bendova i umetnika iz ’70-ih su bili u “teškoj rotaciji” u našim plejerima dok smo stvarali “Heavy Yoke” i oni su bili glavna inspiracija u procesu pisanja pesama.

PLEJER: Šta misliš o metal sceni danas?

CHRISTER: Vrlo je teško o tome govoriti jer postoji neverovatan broj bendova koji konstantno objavljuju novu muziku kroz bezbroj podpravaca. Komplikovano je pratiti sve to, pogotovo što sam ja ovih dana malo više u jazzu i fusionu.

PLEJER: Metal scena u Norveškoj je jedna od najjačih u svetu. Šta možeš da nam kažeš o njoj? Kako se osećaš povodom činjenice da si i sam učestvovao u njenom stvaranju i oblikovanju?

CHRISTER: Kada sam napustio sastav Benea Reach 2006. godine, praktično sam zatvorio za sobom vrata svemu što ima veze sa metalom, scenom i sviranjem. S obzirom na to da imam velike obaveze oko porodice i posla, nekako više imam osećaj da tu scenu posmatram sa strane, bez obzira što sada čak i sviram u metal bendu. Ali ako ste očekivali neke tračeve sa norveške metal scene, moraću da vas razočaram, nemam ih, haha!

PLEJER: Pomenuo si šta vas je inspirisalo prilikom stvaranja “Heavy Yokea”, ali šta još slušate, kada ugrabite vremena, naravno?

CHRISTER: Da, pomenuo sam da je cela ta jazz/fusion scena iz ’70-ih bila veoma velika inspiracija u našem radu  i moram da priznam da je to bilo manje-više sve što sam slušao u poslednjih nekoliko godina. Između ostalih, Brand X, Larry Coryell, Gong, Gal Costa, Bill Bruford, Herbie Hancock, Alan Holdsworth, Anette Peacock su objavili neka potpuno fantastična izdanja u tom periodu.

FOTO: Promo

PLEJER: Da li je u Norveškoj moguće živeti od muzike ili morate da imate regularne poslove?

CHRISTER: Sviranje u metal bendu ti u većini slučajeva neće platiti račune u Norveškoj. Pretpostavljam da svega nekoliko većih imena imaju pristojne zarade, ali mislim da su to izuzeci. Mi svi imamo regularne poslove i meni je u stvari uživanje to što mogu da uzmem najbolje iz oba sveta: da imam stabilnu platu od posla koji volim da radim i da istovremeno realizujem moje muzičke vizije kroz Azusu.

PLEJER: S obzirom da smo već pomenuli šta si slušao prethodnih godina, koji su ti bili omiljeni albumi u 2018. godini?

CHRISTER: Izdvojio bih tri izdanja koje sam u 2018. godini baš, ali baš mnogo slušao. To su Brand X – Do they Hurt?, Gal Costa – India i Bruford – Feels Good to Me.

PLEJER: Možemo li vas očekivati na nekoj turneji u skorijoj budućnosti?

CHRISTER: Da, imamo već zakazano nekoliko evropskih festivala za sledeće leto i verovatno ćemo u skladu s tim planirati i turneju u tom periodu. U svakom slučaju, objavićemo sve detalje kada ih budemo i mi znali.

PLEJER: Dozvoliću sebi još jedno bonus pitanje. Šta se dešava sa Extolom? Da li radite na nekom novom materijalu?

CHRISTER: Extol je sada u jednoj nedefinisanoj hibernaciji. Ko zna šta budućnost može da donese?

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

2 Comments

Odgovori korisniku Azusa - Loop of Yesterdays (2020) Odustani od odgovora

Your email address will not be published.

Prethodna priča

MUD FACTORY: Ne oslanjamo se na plaćene lajkove već isključivo na uživo nastupe

Sledeća priča

MILOŠ ĐEKIĆ: Omot je pravo mesto da se kaže poruka i sugeriše šta je glavno u muzici

Najnovije iz rubrike Intervjui