fbpx

Zašto je umro Rock N Roll? Zato što je trebalo!

2 minuta čitanja

gitaraMnogi se često pitaju zašto i kako je propao Rock ’n’ Roll. Mene nekako više zanima ko je kriv za to i da li je tako nešto uopšte ikome potrebno 2012. godine.

A sve je počelo jako lepo. Snaga koja je na početku svog postojanja bila progresivna i za koju se verovalo da menja svet (što je povremeno i činila) pretvorila se u retrogradno, konzervativno ponavljanje istih izlizanih rifova i mantribedni otpadak pop kulture zaglavljen u nemogućnost da shvati i prihvati promene koje se oko njega dešavaju.

Ko je kriv? Za smrt Rock ’n’ Rolla krivi su svi oni koji su mislili (a i dalje misle) da će milion puta odsviran rif proći i milion prvi put. Za smrt Rock ’n’ Rolla krivi su oni koji u eri interneta kukaju kako nemaju pristup televiziji i žale se na kojekakve medijske blokade i velike zavere protiv Rock ’n’ Rolla. Žale se, a ne razumeju koliko su u svojoj zatucanosti postali nebitni, toliko da bi svaka televizija radije pustila 25. reprizu NEČEGA nego njihov novi spot i pesmu koji izledaju i zvuče k’o da su snimljeni pre četrdeset godina. Zar zaista misliš da neko treba da sluša tvoje prepotopsko sranje samo zato što si u to uložio neki trud, ali očito nisi sposoban za bolje? I don’t think so.

I dok oni plaču nad svojom zlom sudbinom, u spoljnom svetu dešavaju se razne stvari. Niko od njih se ne pita kako su to ekstremni bendovi poput Dimmu Borgira ili Cradle of Filtha postali mejnstrim. Niko se ne pita kako je System of a Down uveo blast-beatove u udarne termine televizija širom sveta. Niko se ne pita kako je to In Flames dobio nagradu švedske vlade za doprinos izvozu svoje zemlje.

twisted_sister

Niko se od njih ne pita kako je Drone, koji je na ivici da ga uopšte nazovemo muzikom, postao globalni fenomen. A odgovor je krajnje jednostavan. Sve pomenuto dešava se u sadašnjosti. Oni koji žale Rock ’n’ Roll još žive u dalekoj prošlosti ništa ne shvatajući. Da li ne žele ili ne mogu, to je drugo pitanje.

U svakom slučaju Rock ’n’ Roll (koliko li je samo smešno koristiti taj termin u 2012. godini, gotovo kao i korišćenje pojma heavy metal za opisivanje metala kao pravca) je i trebalo da umre. Život se sastoji od promena. Ono što se ne menja – umire. Prirodan proces koji važi i za društvene pojave. Roditelji umiru, a deca žive neki novi, moderniji život. A dece je danas toliko da bi bilo potrebno dosta vremena da se navedu imena svih njih. Pravo jedno bogatstvo.

Suma sumarum, zabole me što je R ‘N’ R crk’o. Nisam kresao uz Elvisa. Nisam dizao revolucije uz Beatlese. Nemam nikakav emotivni odnos prema legendama tog tipa. Samo  poštovanje prema dobroj ili lošoj muzici (prema potpuno subjektivnim kriterijumima). Zato treba zabiti još koji ekser u kovčeg, da utišamo još i te konstantne žalbe koje iz njega dopiru. Dripac ne ume ni da umre dostojanstveno. Eh, da, da ne zaboravim: treba zahvaliti rockerima (još jedan totalno deplasiran pojam) što su se dobrano potrudili da ubiju svog Boga. Bili su uporni i na kraju se isplatilo. Ne njima, doduše, već nama ostalima kojima je dosadilo da slušamo njihova sranja. N. M.

Tekst je ranije objavljen na sajtu M@N!

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Sledeća priča

Turbo-folk, državni neprijatelj broj jedan

Najnovije iz rubrike Članci i analize