fbpx
Death (Foto: Wikipedia)

ALBUM PO ALBUM: Death – Rađanje ekstremnog zvuka

4 minuta čitanja

Prošle godine je obeleženo 20 godina od izlaska zadnjeg Death ostvarenja „The Sound of Perseverance” impresivnim trostrukim vinilom, što je bio podstrek za ponovno preslušavanje ovih death metal legendi iz Floride.

Death se sa pravom nazivaju osnivačima ekstremnog metal zvuka. Venom i Possessed  su samo dodatno začinili metal scenu 80-ih dobrom muzikom. Realno, najbrutalniji metal žanr koji je najveću ekspanziju doživeo 90-ih godina ne bi ni postojao bez ova tri benda.

Death je osnovao Chuck Schuldiner 1984. godine i u realnosti je on bio jedini stalni član benda. Njihova muzika se skoro od samog početka razlikovala od klasičnog šablona death metal zvuka koga karakterišu brzi ritmovi, prigušeni i jaki rifovi, strašni i duboki vokali i tekstovi o ubistvima, bolestima i različitim ritualima, ili prostije rečeno o nekim tamo crnim temama.

Prvi album iz 1987. godine „Scream Bloody Gore” je zaista bio tipičan death metal zvuk, ali se Schuldiner već na sledećoj „Leprosy” ploči tekstualno okreće različitim društvenim problemima, muzički više progresivnom tehničkom zvuku, dok su vokali bili više thrash nego growl. Značajan progresivni preokret u muzici najviše se primećuje na albumu „Human”, remek delu iz 1991. godine.

Death je u muzičkoj karijeri dugoj preko 15 godina izbacio sedam fantastičnih studijskih albuma i veoma je teško izabrati najbolji. Svaki album je poseban na svoj način i istorijski obeležava razvoj ne samo jednog benda, već i celokupnog ekstremnog metala. Nažalost, Chuck Schuldiner je preminuo od raka 2001. godine.

Dok čitate ostatak teksta, možete slušati našu prigodnu listu najboljih pesama sastava Death.

Scream Body Gore (1987)

Album koji se sa pravom naziva „prvom pravom death metal pločom”. Jeste, „Welcome to Hell” od Venoma i „Seven Churches” od Possessed su izašli ranije i uticali su na to da prva Death ploča ima taj death metal šmek, ali sirovi i brzi rifovi i brutalni vokali su zaokružili muzički šablon koji će presudno uticati na zvuk ekstremnog metala 90-ih godina.

Pored toga, prva Schuldiner muzika je izbačena 1983. godine na demo snimku benda Mantas pod nazivom „Death by Metal”. Na Scream Body Goredominiraju vrlo jednostavni rifovi koji kidaju kao buldožer. Zvuči nekomplikovano i dobro.

Leprosy (1988)

Drugi album je kompleksniji od prvog. Prelazi u tempu sviranja su raznovrsniji, ali je zvuk i dalje veran masivnom death metal vajbu. Produkcija je bolja i značajno je uticala, na primer, kako će da zvuči „Harmony Corruption” od Napalm Death, što je potvrdio i nekadašnji bubnjar ovog benda Mick Harris.

Gitara proizvodi čistiji zvuk sa solidnim solažama. Bubnjevi su jaki i ritmični pri čemu se uopšte nije insistiralo na duploj pedali. Čak je i bas gitara, koja je bila skoro neprimetna na prvencu, imala svoje momente. Na albumu se menjaju growl i thrash stilovi pevanja, a ponekad se ubacuju i skrimovi. Suštinski, klasik koji je utemeljio dalji razvoj Death muzike.   

Spiritual Healing (1990)

Fenomenalan omot se izdvaja na trećem izdanju na kome su Death muzički nastavili skoro istim tonom kao i na prethodnom albumu. Doduše, album više deluje kao kompaktna zaokružena celina u kome su pesme istog ili sličnog kvaliteta. Nema ni toliko eksperimentisanja sa vokalima.

Čini se da je arhitekta death metala pronašao vokalitet koji mu najviše odgovara. U tekstualnom smislu nema više tema koje izazivaju horor, gadost, strepnju i užas već dominiraju društveno značajna pitanja. „Living Monstrosity” je priča o borbi protiv droga, dok se o abortusu i smrtnoj kazni diskutuje u „Altering the Future”.    

Human (1991)

Početak poslednje decenije XX veka je najverovatnije najbolji period za death metal. Te 1991. godine Morbid Angel objavljuje „Blessed Are the Sick”, Unleashed izbacuje „Where No Life Dwells”, dok Atheist i Immolation sada već kultne „Unquestionable Presence” i „Dawn of Possession”.

U toj hrpi odličnih death metal ploča izlazi „Human”, četvrti po redu i drugi najbolji album kvarteta iz Floride. I da, ponovo, razlikuje se od ostalih. Najprogresivnije Death ostvarenje do tada. Dovoljno je samo čuti „Cosmic Sea”, to instrumentalno remek-delo koje iznova dokazuje da Death nije samo običan ekstremni metal bend, već mnogo više.

Individual Thought Patterns (1993)

Peti album je ažurirana verzija „Human” ploče. Deluje kao da ste dobili softversku zakrpu sa toliko novih alatki da vam je potrebno posebno uputstvo da ukapirate šta su tvorci zaista hteli. Individual Thought Patterns je intenzivan album pun tehničkih detalja, fenomenalnih gitarskih harmonija i ritmičnih prelaza, predobrih bas deonica. „Trapped In a Corner” je odličan primer.

Ipak, „The Philosopher” kao politički kritična numera (jer ovaj filozof o kome Schuldiner peva liči na političara koji stalno laže) podiže lestvicu standardne death metal pesme. Ne znam iz kog razloga, ali me ova pesma uvek podseti na Block Out numeru „Elektroliza”. Jer, zaista na kraju ispada da „zapravo, meni nije jasno ni šta to oni sviraju”, progresivu sa death metal elementima. Samo, meni to nije zvučalo jako početnički, kao ni Block Out. (smeh)         

Symbolic (1995)

Remek delo. Najbolji Death album. Celo ostvarenje funkcioniše kao avanturističko putovanje koje počinje simboličnom potragom za večnim vrednostima i pravim herojima („Symbolic”) i završava se epski („Perennial Quest”) na horizontima u kojima se snovi prate i vreme je jedini rizik da se oni ne ostvare. Vanserijski!

Death priča priču kroz inventivnu muziku i izvrsne tekstove. Za razliku od svih ranijih ploča, Death na šestom albumu nije insistirao na brzini, već na naglim promenama ritma sa sporog na brzo i obrnuto. Muzika obiluje prelazima sa melodičnih nota na akustičnoj gitari na teške i masivne rifove koji cepaju kao burgija. „Empty Words” neprikosnoveno ulazi na sve liste najboljih metal stvari ikada.        

The Sound of Perseverance (1998)

Priča o očevima osnivačima death metala završava se na pragu XX veka virtuoznim gitarskim albumom na najčistijoj produkciji u odnosu na prethodna Death ostvarenja. Takođe, za razliku od svih ranijih albuma, The Sound of Perseveranceje najviše thrash metal, počev od vokala, preko brzine i promena melodija na gitari i basu do ludačkih bubnjeva.

Muzika deluje kao da iz nje izbija gomila negativne energije, bola i posledica laži što se primećuje na omotu, ali i naslovima i tekstovima pesama. „Spirit Crusher” najbolje očitava Death nameru da ukaže koliko su laži opasne i sve deluje thrash epski, a posebno na 2:21 rafalnim izbacivanjem rifova.

Za nešto manje od godinu dana nakon objavljivanja sedme ploče, Chuck Schuldineru je pronađen tumor na mozgu. Umro je 13. decembra 2001. godine. Uživajte u njegovoj muzici!

3 Comments

  1. […] Svaki od sedam objavljenih albuma je jedinstven na svoj način i ima istorijski značaj za razvoj ne samo samog benda, već i celokupne ekstremne metal scene. Izabrali smo 21 najbolju pesmu death metal pionira, a o celokupnoj diskografiji možete da čitate ovde. […]

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

MUZIČKA KRITIKA U 21. VEKU: Žilavi mamut sa kojim ne znamo šta bismo

Sledeća priča

FESTIVALŠTINA VOL. 1: Miks žanrova ili jedan pravac, pitanje je sad?

Najnovije iz rubrike Članci i analize