fbpx

The Cure – The Head on the Door (1985)

3 minuta čitanja

Engleski rock sastav The Cure obeležio je prošlu godinu najavom da 2019. kreću na veliku svetsku turneju. Jedna od dvadeset do sada potvrđenih svirki biće i u Novom Sadu. Zatim je glava benda Robert Smith saopštio fanovima da prestaje dekadna muka čekanja nove muzike jer novi album izlazi isto ove godine. Mesec nije preciziran. Tako je počela The Cure euforija, koja je zahvatila i Plejer. Odlučili smo da do novosadskog koncerta preslušamo još jednom diskografiju od trinaest ploča i podelimo utiske sa vama. Krenućemo od The Head on the Door, šestim izdanjem iz 1985. godine, perioda pop manije.

Momci iz Kroulija nadomak Londona su sredinom 80-tih bili slavni i to najviše u Evropi i pred raspadom. Nakon koncertne promocije „The Top” albuma došlo je do krize zbog koje se značajno menjaju članovi benda. Basista Simon Gallup se vraća u bend; gitarista Porl Thompson zvanično postaje deo grupe; Boris Williams preuzima bubnjeve. Pored toga, Smith hvata muzičku palicu u svoje ruke i po prvi put se potpisuje kao autor svih pesama na izdanju. Iako se možda očekivalo da će zbog turbulencija „The Head on the Door” zvučati dramatičnije i mračnije od „The Top”, desilo se potpuno suprotno. The Cure su izbacili totalno pop album koji im je praktično otvorio vrata svetske slave.

„The Head on the Door” je eklektično ostvarenje u kome se menjaju različiti muzički žanrovi, stilovi i raspoloženja. Ipak, album je na kraju zaista zaokružena celinu od deset pesama i to na manje od 40 minuta. Izdanje počinje sada već čuvenom melodičnom numerom i pravim pop hitom „In Between Days” koja kreće sa fantastično ritmičnim Borisovim udaraljkama. Ova pesma je bila i prvi singl sa albuma koji je MTV vrteo bezbroj puta tako da su mnogi upravo tada upoznali čudne kreature sa ludim frizurama iz The Cure. Album se nastavlja uzbudljivom, sanjivom i jezivom numerom „Kyoto Song” koju prožimaju zvuci tradicionalne japanske kulture. Prvi lični favorit na „The Head on the Door”.

Flamenko neočekivano otvara treću pesmu „The Blood”, sjajnu eksperimentalnu i veselu numeru u kojoj dominiraju ritmični zvuci španske gitare. Zbog ove pesme i posebno refrena „I am paralyzed by the blood of Christ” postojala su nagađanja da se bend okrenuo religiji. Kasnije je Smith objasnio da se stih odnosi na portugalsko vino „Lacryma Christi” koje u prevodu znači suze Hristove. Umirujući klavirski tonovi otvaraju minimalističku i burnu „Six Different Ways”. Inače, glavna melodija u ovoj pesmi se ranije čula na „Swimming Horses” od  Siouxsie and the Banshees.

Najbolja pesma na albumu je definitivno „Push” na kojoj je praktično svaka nota dobra. Počinje izuzetno melodičnim i vrtoglavim gitarskim zvukom na koji se ukrcava bas i bubanj. Smith kao vokal se tek uključuje u drugoj polovini pesme. Stvar zrači pozitivnom energijom koja vas vodi do samog vrhunca koji počinje negde pred kraj pesme, oko četvrtog minuta. Ostvarenje se nastavlja u nešto bržem i psihodeličnom tonu na „The Baby Screams” nakon koje sledi jedan od najvećih The Cure hitova „Close To Me” – suptilno ritmična, jednostavna i laka pesma koja obara s nogu.

„A Night Like This” je jedna romantična i tužna pesma koju začinjava zvuk saksofona negde na 2:50. Deluje kao filmska drama 80-ih koja posle toliko tužnih obrta i peripetija ipak ima srećan kraj. Glavni gitarski deo sledeće numere „Screw” neodoljivo podseća na Red Hot Chili Peppers i „Around the World”. Bukvalno se radi o sekundama. Inače, ovo je verovatno najslabija karika na „The Head on the Door”. Album se završava mističnom i tajnovitom „Sinking”, koja je ujedno i najduža pesma na albumu – skoro pet minuta. Pesmu u celosti vode nežne bas deonice koje se potapaju zvucima klavira i sintisajzera. Gitara se pažljivo ubacuje na momente, dok Smith, slično kao na numeri „Push”, kreće da peva svojim sanjivim vokalima negde na polovini pesme. Treći favorit na albumu.

„The Head on the Door” je klasik i ta 1985. je godina preokreta za The Cure. Nakon toga ništa neće biti isto za momke iz Engleske. Bend je dospeo i do američkog kontinenta i to najviše zbog prijateljski raspoloženih radio i televizijskih hitova poput „In Between Days” i „Close To Me”. Posebna čar je da posle svakog novog slušanja ovog albuma možete pronaći maštovite delove koji nekako promiču.

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Conception – My Dark Symphony (2018)

Sledeća priča

Flotsam and Jetsam – The End of Chaos (2019)

Najnovije iz rubrike Albumi