fbpx

STALAGGH/GULAGGH: Najbizarniji muzički projekat svih vremena

5 minuta čitanja

Koji je najčudniji tonski zapis koji ste čuli, a da nije u pitanju izjava političara i da ima kakvu-takvu formu muzičkog albuma?

Kakav god da je odgovor, ukoliko se niste susreli sa projektima Stalaggh i Gulaggh, možda je vreme da revidirate svoju “top” listu.

Projekat Stalaggh (Stalag je inače nemačka reč koja označava koncentracione logore) nastao je 2000. godine. Tada se nekoliko holandskih i belgijskih black metal i ambijentalnih muzičara udružilo ne bi li napravili zvučni projekat (jer je termin “muzički” u ovom slučaju pomalo neadekvatan) koji će slušaoce, kako su naveli, “ispuniti čistim očajem”.

Kako postići takav cilj u muzici u 21. veku, kada su granice već toliko pomerene? Klasični black metal vokali, kao ovaploćenje brutalnog, zlog i bestijalnog, već su postali poprilično očekivani i predvidljivi, te se ovoj ekipi nisu činili dovoljnim.

Artwork albuma Projekt Misanthropia

Odavde priča ide u vrlo čudnom smeru. Ako je verovati pričama koje kolaju u muzičkim medijima, jedan od članova ovog projekta bio je zaposlen u bolnici za psihijatrijske bolesti u Holandiji. Tamo je bio u prilici da dobije dozvolu da radi sa pacijentima kojima je bila prepisana takozvana terapija primalnog krika.

Inače, u pitanju je vid psihoterapije koji podrazumeva da se kod pacijenata svesno evociraju najbolnija sećanja i traume, što rezultira njegovim konačnim suočavanjem sa frustracijama koje je do tada potiskivao duboko u svojoj podsvesti.

Glasove na albumima Stalaggha, a potom i Gulaggha dali su, prema navodima autora projekta, upravo mentalno oboleli ljudi, a među mnogim “vokalima” navodno se nalazi i momak koji je u bolnici završio zbog ubistva majke sa 30 uboda nožem. Jedan od pacijenata čak je i nacrtao omot za album “Pure Misanthropia”.

Stalaggh je u periodu od 2002. do 2007. godine objavio tri albuma, a najviše pažnje privukao je Projekt Misanthropia, koji je najčešće opisivan kao “gomila buke”.

I to nije daleko od istine. Ono što, međutim, na prvi pogled deluje da jeste daleko od istine jesu upravo tvrdnje članova projekta da su skupili grupu mentalno obolelih ljudi u napuštenoj manastirskoj kapeli, gde su snimali njihove vriske, od čega su kasnije nastali albumi. Ovu priču kreatori su izenli u nekoliko intervjua koje su dali.

“Razlog zašto smo snimali baš mentalno obolele je taj što smo hteli da bes i bol na albumu budu realni, da se zaista osete. Hteli smo da kroz zvuk reprodukujemo situaciju u nemačkim koncentracionim logorima. Za snimanje smo odabrali napuštenu manastirsku kapelu, koja je imala savršenu akustiku i atmosferu. Bilo je vrlo teško dobiti dozvolu, ali vlasnicima smo rekli da je u pitanju neka vrsta terapije za mentalno obolele pacijente, tako da su nam na kraju dali dozvolu.”

Ma koliko ova priča delovala klimavo i neubedljivo, ako uzmete i zaista preslušate Projekt Misanthropiu, verovatno ćete razmisliti ponovo. Količina jeze i horora koju ćete čuti je potpuno neverovatna. I što duže slušate ove uratke, osećaćete se sve gore.

No, ovo nije sve. Ekipa nije stala na Stalagghu. Članovi, koji su sve vreme brižljivo čuvali svoj pravi identitet, 2008. godine su pokrenuli novi projekat pod imenom Gulaggh.

Dok je Stalaggh inspiraciju crpeo iz priča o zarobljenicima i koncentracionim logorima nacističke Nemačke, Gulaggh je inspirisan Staljinovom vladavinom i sovjetskim zatvorima (gulazima) iz tog perioda.

U početku je planirano da izađu tri albuma, koji bi bili nazvani po različitim staljinističkim zatvorskim logorima, ali je na kraju izašao samo jedan pod imenom Vorkuta, koji počinje, nikada nećete pogoditi, Staljinovim govorom.

Staljin nije ono najstrašnije na Vorkuti. Članovi su na ovaj album ubacili atonalne deonice odsvirane na klasičnim instrumentima i vrištanje i krike, ali ovog puta dece i žena.

U pitanju su ponovo pacijenti mentalnih institucija (među njima navodno i žrtve silovanja i bivše prostitutke), a prikupljanje dozvola da ih snime trajalo je godinama. Na kraju je snimanje izvedeno uz tri nadzornika iz bolnice, koji su snimanje prekinuli kada su deca postala “previše emotivna”. Rezultat je ponovo bio potpuno jeziv.

Cela ova priča otvara niz pitanja. Za početak, da li se Stalaggh/Gulaggh može nazvati umetničkim radom? U povremenim intervjuima koje su davali, članovi projekta su tim povodom rekli da sebe ne smatraju umetnicima.

“Umetnost je konstruktivna, mi smo destruktivni”, rekli su oni.

Stalaggh i Gulaggh možemo posmatrati kao pokušaj da se uhvate i zvučno zabeleže najgore ljudske emocije kao što su strah, bes, bol, mržnja ili očaj, pa da se onda smeste u najmračnije epohe čovečanstva.

Slova “gh” na kraju naziva projekata, inače, predstavljaju skraćenicu od sintagme “global holocaust”. Sve to slušaoca može da natera da se suoči sa svojom mračnom stranom i svojim osećanjima i natera ga na preispitivanje. Neki bi rekli da upravo to jeste svrha umetnosti, ali koja je cena?

Projekat ima kultni status u underground krugovima

Upravo iz toga proističe drugo pitanje, mnogo značajnije, koje glasi – da li je zakonski i etički na ovaj način iskoristiti ljude koji su mentalno oboleli?

To pitanje je članovima projekta postavljeno u jednom od intervjua.

“Svi pacijenti sa kojima smo radili dali su nam svoju pisanu dozvolu za to. Oni nisu retardirani, već pate od bolesti kao što su šizofrenija, psihoza ili poremećaj višestruke ličnosti. Mnogi od njih su bili mnogo inteligentniji od, da tako kažemo, normalnih ljudi. Svako od njih je u potpunosti bio upoznat sa time šta je i o čemu je projekat Stalaggh, a više njih nam je reklo da je snimanje bilo najbolja terapija koju su ikad imali”.

Na pitanje da li se osećaju odgovornim zbog eksploatisanja mentalno obolelih, autori projekta kažu “ne”.

“Znamo kako je raditi sa tim ljudima i mnogi od njih su izrazili želju da ponovo rade nešto slično”.

Bila cela pozadina priče o Stalagghu i Gulagghu tačna ili ne, ovaj projekat jeste vrlo kontroverzan. Čak i da je sve što znamo tačno, čak i da su imali dozvole nadležnih institucija i priliku da snime albume na način na koji su ih snimili, koliko je etički iskoristiti takvu priliku?

Gde je granica u umetničkom izražavanju i treba li da postoji? Da li je ta granica tamo dokle seže isključivo lični angažman umetnika ili se pruža još dalje, gde on uključuje u svoju umetnost i druge, pogotovo na ovako kontroverzan način?

Polovinom 2013. godine Stalaggh su u intervjuu za Noisey najavili novi projekat pod nazivom Kolyma, koji je trebalo da bude obogaćen i orkestracijama, ali značajno drugačijim od onih na albumu Vorkuta. Do danas taj abum nije izašao.

Da li je Stalaggh/Gulaggh i dalje aktivan ili je stvar stavljena ad akta, ne zna se. Ono što se zna je da je projekat u međuvremenu stekao kultan status na undergound muzičkoj sceni.

I to je mnogo, mnogo više nego što je iko mogao da očekuje od nečega što teško i može da se nazove muzikom i što preispituje samu suštinu tog pojma. Kao i etike i morala.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

ALBUM PO ALBUM: Korn – Posustale bakljonoše Nu metala

Sledeća priča

PLEJER IZBOR: 35 najboljih albuma u 2018. godini

Najnovije iz rubrike Članci i analize