fbpx

Skunk Anansie – Wonderlustre (2010)

2 minuta čitanja

skunk anansieSkunk Anansie su se vratili. Posle spektakularnog koncerta u beogradskom SKC-u u junu ove godine, sada imamo priliku da uživamo i u novom studijskom albumu pod nazivom Wonderlustre.

Prvo što možemo uočiti je da ovaj Skunk nije onoliko agresivan koliko je bio onaj iz devedesetih, kada su se naše mame sablažnjavale nad opasnom ćelavicom Skin skoro koliko i popovi nad Marilyn Mansonom. Sa druge strane, bilo bi vrlo glupo da su Skunk Anansie napisali novi Paranoid & Sunburnt, jer je od tada, ipak, prošlo 15 godina, a ozbiljan bend (kakav Skunk Anansie svakako jesu) sebi ne sme da dozvoli reciklažu starog materijala i vaćarenje fanova na račun stare slave. I znate šta? Nisu to uradili.

Umesto toga, nastavili su svoj evolutivni put prekinut početkom milenijuma i isporučili nam izvanredan rock album kakvih danas nema baš puno. U trenutku kada gomile pičkastih maminih maza u dendi garderobi zahvaljujući MTV-ju vladaju globalnom muzičkom scenom i kada jedna Lady Gaga nosi epitet istinske subverzivnosti, ne zato što je stvarno subverzivna, već zato što su svi ostali kilavi do granice podnošljivosti, opasan rock album nije potreba, već obaveza svakog benda koji se ikada deklarisao pod terminom „rock“. Zato mi je lično vrlo krivo što na Wonderlustreu nema više punk rock komada poput pesme It Doesn’t Matter, ali mi je, sa druge strane, vrlo drago što na ovom nepobitno zrelom izdanju ima odličnih punokrvnih rock pesama i rifova koji pokazuju da je gitaru i dalje moguće svirati zanimljivo, uprkos hiperprodukciji koja muziku drma već dvadeset godina i obesmišljava maltene svaki pokušaj pravljenja nečeg dobrog.

My Ugly Boy, God Loves Only You, Over The Love, te My Love Will Fall, neki su od komada slagalice koja govori o jednoj i samo jednoj stvari. Izlišno je reći o čemu je reč, zar ne? A Skin o toj temi, o ljubavi, govori ubedljivo i vrlo sugestivno, mada i dalje pomalo alegorično i nejasno, na njoj svojstven, uvrnut način. Ona glasom i dalje kida sve pred sobom (ko nije bio na koncertu, teško da može da pojmi kako to zaista zvuči), a strast sa kojom to čini, tokom proteklih desetak godina koliko je trajala pauza, nije usahla ni za promil.

Wonderlustre je laganiji od starih radova. Nećete naići na On My Hotel T.V, Yes, It’s Fuckin Political, Selling Jesus ili Intellectualise My Blackness. Nećete naići na Rage Against The Machine sa amazonkom na mestu frontmena. Ono što možete očekivati je odlična rock ploča koja opisuje uspone i padove, ljubav i mržnju, ploču uz koju ćete moći da budete tužni i srećni, vodite ljubav ili samo sedite u mraku i ne radite ništa. Ona je toliko fleksibilna da joj oblik daju upravo slušalac i njegova trenutna osećanja. Ako muzika nije upravo to, onda ja ne znam šta je i verovatno nikada neću saznati. N. M.

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

*Recenzija je ranije objavljena na sajtu M@N!

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Morcheeba – Blood Like Lemonade (2010)

Sledeća priča

Rihanna – Loud (2010)

Najnovije iz rubrike Albumi