fbpx

Rob Zombie – Hellbilly Deluxe Part 2 (2010)

2 minuta čitanja

rob zombieDok se u zemlji Srbiji multimedijalnim umetnicima smatraju kojekakvi opskurni likovi koji nemaju ni dva razreda osnovne škole, u belom svetu to funkcioniše malo drugačije, sa mnogo više šou biza i znatno manje lažne pompe i foliranja.

Drugim rečima, naši multimedijalni umetnici, naročito oni samoproklamovani, „umetnošću“ smatraju i takve stvari kao što su pletenje i štrikanje u televizijskom studiju ili snimanje albuma koje ni njihovi rođaci ne žele u svojim kolekcijama. Na trulom Zapadu, međutim, multimedijalni umetnici to zvanje shvataju malo ozbiljnije, ma koliko ono bilo komercijalno ili nekomercijalno.

Rob Zombie (takođe poznat i kao Robert Bartleh Cummings iz Masačusetsa) je u žižu interesovanja došao 1992. godine, kada je sa bendom White Zombie izdao treći po redu studijski album pod nazivom La Sexorcisto: Devil Music, Vol.1. Apokaliptični industrial metal sa jakim dance šmekom zagospodario je ne samo metal festivalima, već i mnogim plesnim podijumima širom sveta.

Rob je na krilima te slave jahao još nekoliko godina i sa White Zombiejem izdao još nekoliko odličnih izdanja, što oficijelnih, što kolekcija remixa, a onda se ceo koncept raspao.

Muzičku pauzu Rob Zombie je iskoristio za rad na drugim vidovima umetnosti kojima se inače i ranije bavio, ali nije imao vremena da im se dovoljno posveti zbog velikih obaveza u bendu. Reč je prvenstveno o stripu, ali i režiranju filmova, muzičkih spotova i pisanju filmskih scenarija.

Tako je u poslednjih deset godina snimio nekoliko slasher/exploitation horror filmova od kojih su najpoznatiji House of 1000 Corpses, The Devil’s Rejects, rimejk Helloweena, te animiranu komediju The Haunted World of El Superbeasto. Sve u svemu, napoznatiji Zombie na svetu nije gubio vreme, ali nije ni, kako, ćete u nastavku teksta videti, zapostavio muziku koja je oduvek bila njegova velika ljubav.

Posle raspada White Zombiea, Rob je pauzirao tri godine, da bi 1998. godine izdao svoj prvi solo album, izdanje pod nazivom Hellbilly Deluxe. Posle toga su usledila još dva studijska albuma, a ove 2010. godine stižemo i do Robovog četvrtog studijskog albuma Hellbilly Deluxe Part 2.

Zombieja na novom albumu srećemo u nešto manje sintetičkom ambijentu (ipak ga znamo prvenstveno kao industrial rock/metal izvođača) nego ranije, ali su i dalje tu njegov prepoznatljiv metalizirani vokal, snažni hard rock rifovi, semplovi iz trećerazrednih horror filmova (Robova velika ljubav, kao što smo videli), poneki dance industrial ritam, pa čak i izvesne country reference i uticaji, sa kojima se Rob na ovom izdanju poigravao malo više nego inače. Uostalom, i dalje je dovoljan samo jedan pogled na naslovnicu albuma, pa da vam odmah bude jasno da se gospodin Zombie nikad neće okanuti jeftine horror ikonografije.

U celini gledano, ovaj multimedijalni umetnik na aktuelnom izdanju (kao i na nekoliko poslednjih solo radova) sve više napušta industrial izraz krećući se u pravcu autohtonog hard rock izraza, koji nije u potpunosti lišen industrial obrazaca, ali će njegovi fanovi teško moći da sretnu neku Rob Zombie numeru na plesnim podijumima širom sveta, kao što je to nekoć bio slučaj sa White Zombiejem. Umesto toga, Roba ćemo pre sresti na rock i metal festivalima, mestima gde njemu, reći će pravoverni, i jeste mesto, pre nego u diskotekama, pa makar one bile i u nekom bruklinskom post-apokaliptičnom ambijentu ili istom takvom SF filmu (da ne nabrajamo sad sve soundtrack radove ovog čoveka, potrajalo bi).

Rob Zombie se posle dosta godina oslobodio hypea koji ga je pratio tokom karijere sa White Zombie (a koji je tih godina išao do granice neukusa; od White Zombiea se bukvalno nije moglo živeti, kako od njihove prisutnosti u medijima, tako i od nebrojenih pozitivnih i negativnih kritika u javnosti) i sada sasvim ležerno pravi muziku, bez preteranih pritisaka i očekivanja. Verovatno zato Hellbilly Deluxe Part 2 zvuči tako opušteno i dobro. Nema na njemu ničeg revolucionarnog, da se razumemo, ali je hard rock/metal koji je prezentovan na ovom izdanju sasvim zadovoljavajući po svim parametrima, kako žanrovskim, tako i onim koje je postavio sam autor tokom svoje višedecenijske karijere. N. M.

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

*Recenzija je ranije objavljena na sajtu M@N!

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Robbie Williams – Reality Killed The Video Star (2009)

Sledeća priča

Black Rebel Motorcycle Club – Beat The Devil’s Tatoo (2010)

Najnovije iz rubrike Albumi