fbpx

Rihanna – Loud (2010)

2 minuta čitanja

Rihanna-Loud-Album-CoverNirvana je izraz kojim budisti opisuju ništavilo, stanje svesti koje nastupa neposredno pre gašenja života i oslobađanja od ovozemaljskih strasti. Često je opisuju i kao prazninu.

E, ako je nirvana ništavilo, odnosno praznina, onda je Rihanna na svom novom albumu zastrašujuće blizu tom budističkom idealu.

Album Loud, obnarodovan 12 novembra gospodnje 2010, sada već umiruće godine, toliko je emtivijevski isprazan i tinejdžerski dosadan da je u odnosu na njega izuzetno uzbudljiva čak i muzika lokalnih ocvalih fuckera poput Željka Samardžića, Gibonnija, Sergeja Ćetkovića i ostalih šlager-sentiš tralalajki.

Rihanna se na Loudu igra različitim idiomima i obrascima; od uvodne S & M i mega hita Only Girl (In The World) koje su u euro dance fazonu (dakle, Lady Gaga je pokazala neke stvari, a ne treba mnogo da se ostale MTV zvezde nalože i počnu da imitiraju čim se pojavi neko ko je iole originalan), preko akustične Cheers (Drink to That) u kojoj bi Rihanna malo da bude Dolores o’ Riordan (The Cranberries) pa sve do kvazi-reggae komada Man Down, lepa Barbadošanka se svim silama trudi da napravi nešto što bi makar u naznakama bilo moguće uzeti za ozbiljan album, ali to jednostavno ne ide.

Ovo je samo još jedan u nizu MTV one season albuma koga se već sledećeg marta niko živ neće sećati, osim možda Rihannine šire familije, kao što se uostalom ni sada niko ne seća njenih prethodnih izdanja. Kvalitetu Louda nisu mnogo doprineli ni standardno iritantni Eminem, po mom skromnom mišljenju najveća sramota Detroita ikad, kao ni Aubrey Drake i Nuno Bettencourt (gitarista nekada vrlo popularnog i krajnje ljigavog hard rock sastava Extreme), koji je, kukala mu majka, dozvolio sebi da tezgari na Rihanninom albumu kao što je na prethodnom Rated R to činio gitarista nekadašnjih Guns ’n’ Rosesa Slash.

No, nije ovo baš toliko tragična ploča. Ima tu do jaja momenata, ali samo ako ste bubuljičava američka tinejdžerka ili šesnaestogodišnja srpska splav sojka koju će neki pedesetogodišnji čika sa Bežanijske kose da drpa po preponama na splavu na Adi uz Skin ili neku drugu prigodnu numeru sa Louda.

U svakom drugom slučaju, ovo je muzika koja kroz čoveka prođe poput klot makarona-brzo i neprimetno. I to teško da mogu da promene čak i hitovi Love The Way You Lie i pomenuta Only Girl. Kao ni još minimum pet singlova koji će garantovano sa ovog albuma biti skinuti kao hitovi u narednim mesecima. Šteta, jer Rihanna ima opaku glaščinu koja je, na žalost, zahvaljujući proceni njenog menadžerskog tima, podređena plitkim blockbuster pesmama koje za jedini zadatak imaju da na brzaka otresu višak novca od maloletnih fanova i potom potpuno iščeznu u svojoj bezidejnosti i filozofiji hiperprodukcije na kojoj počivaju.

Kao kvalitativni antipod Rihanni mogli bismo navesti Aliciu Keys i to je ideal koji bi Rihanna mogla vrlo lako da dostigne kada bi počela malo ozbiljnije da se bavi muzikom. No, na sreću ili na žalost, to se neće desiti, a Umbrella će ostati prvi, poslednji i jedini pravi hit lepe meleskinje sa Barbadosa. N. M. 

OCENA: 0.0 out of 5.0 stars

*Recenzija je ranije objavljena na sajtu M@N!

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Skunk Anansie – Wonderlustre (2010)

Sledeća priča

Soilwork – The Panic Broadcast (2010)

Najnovije iz rubrike Albumi