fbpx

Ray Manzarek: Moj život sa Doorsima

13 minuta čitanja

Kada bi vrata percepcije bila pročišćena, sve bi se čovjeku prikazalo onako kako jest…beskonačno. Aldous Huxley uveo je tu rečenicu i nazvao svoju knjigu o eksperimentiranju s meskalinom “Vrata percepcije”, a Jim je uzeo tu rečenicu i nazvao band The Doors.

Ova rečenica Williama Blakea o “vratima percepcije” koju je kasnije u svoje djelo “The marriage of heaven” uvrstio Aldous Huxley potaknula je maštu legendarnoga Jima Morrisona koji je kasnije imao ulogu u tvorenju potpisa slavnom psihodeličnom rock sastavu 60-ih: The Doors.

Autorka: Paula Kristović

Ideja iza imena sastava je da se iza tih vrata, koja smo sami zaključali tijekom odrastanja, krije drugi beskonačni svijet koji nudi osjećaj potpune slobode i ispunjenosti. Bend se okupio na okosnici između sladunjavih pjesmica “Love me do” Beatlesa i buntovne „Satisfaction“ “zločestih momaka” Rolling Stonesa i kročio u razdoblje potpuno nove psihodelične atmosfere.

Ray Manzarek
Ray Manzarek

To je bilo vrijeme „hippi pokreta“ u drugoj polovici 20.stoljeća koji  je propagirao mirne proteste protiv tadašnjeg sistema, želju za slobodom i rušenjem razlika među ljudima, te seksualnu i psihodeličnu revoluciju. San Francisco vrvio je od mladih dugokosih hippia koji su širili ideju o ljubavi i miru među ljudima. Bio je to period Lennonvog “Bed peacea “, Jefferson Airoplanove “White rabbit“, festivala poput onoga u Woodstocku i Warholovih avangardnih slika.

Break on throught to the other side

Jeste li spremni zaviriti iza vrata percepcije? Ceremonija samo što nije počela. Rođen je moderni Rimbaud, mračan, mističan i buntovan u liku Jima Morrisona.

Uronut u ekstatično raspoloženje koje se nadvija nad opsjednutom masom sljedbenika. Mister Mojo Rising, kako se Morrison volio nazivati, sramežljivo stoji okrenut leđima publici, zatvorenih očiju, naslonjen na svoj mikrofon te svojim dubokim, uspavljujućim glasom citira:

„As I watch you glide
Falling through wet forests
On our moonlight drive, baby
Moonlight drive
Come on, baby, gonna take a little ride
Down, down by the ocean side“

Njegove guste kovrče uokviruju njegovo lice grčkog boga. S njegove lijeve strane nalazi se  lik Raya Manzareka  nadvijen nad klavijaturama dok mu glava mlatara u ritmu pjesme. Nevidljiva muza benda samozatajno stoji na rubu pozornice, smješka se i divi energiji koju je stvorila.

Robby Krieger, tip sa masnicom na oku plete prstima po gitari, stvara zmijolike zvukove i prati pjevača nad kojim sjaji aureola karizme. John Densmore svojim šamanskim bubnjanjem komunicira sa duhovima i baca publiku u trans. Vrata slobode su otključana.

Stvaranje “kralja guštera”

James Douglas Morrison poznatiji kao “Jim” rođen je 8.prosinca 1943. godine u horoskopskom znaku strijelca u Melbournu na Floridi. Kako život najbolje sastavlja šale, takvu je upravo smjestio i Morrisonu koji je odrastao u strogoj obitelji i željom njegova oca, koji je bio admiral, da mu sin jednoga dana postane marinac. Kao u inat očevoj ideji, Jim je tijekom odrastanja iskazivao veći interes za umjetnost. Kasnije Ray Manzarek, klavijaturist grupe navodi u biografiji grupe Jimovo zanimanje za poeziju:

Mogao vam je navesti autora i naslov svake knjige koju je posjedovao. Izazivao je ljude: “Okrenuti ću leđa. Uzmi knjigu s police, otvori je na bilo kojoj stranici i pročitaj mi rečenicu – možda će mi trebati više od rečenice, a možda nekoliko njih – ali ja ću ti reći naslov i autora knjige. Ako pogriješim, ja plaćam pivo. Ako sam u pravu ti plaćaš…Tecate ili Coronu.“ Devedeset posto vremena pio je besplatno pivo.

Možda je upravo taj vojnički način odgoja u njemu uklesao bunt protiv autoriteta i želju za destrukcijom koji su ga pratili kroz cijeli njegov život i karijeru.

Evolucija rock šamana

Morrison ističe jedan od najznačajnijih trenutaka koji je ostavio utisak na njegov život. Taj trenutak dogodio se dok je putovao sa obitelji u Novi Meksiko. Na putu su se zaustavili zbog nesreće u kojoj je stradala grupa Indijanaca.

“Sve što sam vidio bila je čudna crvena boja i ljudi kako leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao iskopati vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osjetio da ni oni ne znaju šta se dogodilo, više nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osjetio strah… i osjetio sam u tom trenutku da su duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sletjele u moju dušu, a ja sam bio poput spužve, spreman da sjedim tamo i upijam”.

To iskustvo kasnije spominje u pjesmi “Peace Frog”, a iz toga događaja proizlazi i njegovo zanimanje za šamanizam.

Sveučilište UCLA

U siječnju 1964.godine odlazi na studij filma u Los Angeles na UCLA sveučilište. Upravo je ta njegova odluka i stanica na sudbinskom putu bila presudna da upozna Raya Manzareka, klavijaturista Doorsa. Možda su ih upravo povezali  slični ukusi u umjetnosti ili pak naklonost prema Godardovim filmovima, obožavanje Marlen Dietrich ili možda Jack Keouracevev autobiografski roman “Na cesti”.

Stvaranje modernog Rubinsteina

Ray Manzarek rođen je 12.veljače. 1939.godine u Chicagu. Njegovi korijeni sežu iz Poljske gdje je on treća generacija predaka koji su došli iz južne Europe u Ameriku. Tijekom odrastanja trenirao je košarku, no njegova maštanja da postane uspješan hvatač rasplinula su se kad su mu rekli da nije dovoljno visok za tu poziciju.

Nakon te kratke košarkaške slave roditelji su ga potakli da se okuša u glazbi upisavši ga na satove klavira. Tako je započela njegova evolucija od  pokušaja sviranja klasike na malom izrezbarenom pianinu do boogie woogia na stride klaviru, da bi završila na bluesu. Tako je Manzarek zaglibio u čari bluesa i zavolio njegove ranjive tužne, a opet moćne note i provodio sate uz radio kako bi uhvatio nove hitove John Lee Hookera.

The Doors
The Doors

Dva velikana tog Novoga vala 60-ih, Manzarek i Morrison uvidjeli su da dijele slične stavove na područjima umjetnosti, idejom o političkoj slobodi i stilu življenja. Za pretpostaviti je bilo da će se prepoznati na sveučilištu te da će njihovo iskustvo koje su pridobili na studiju kinematografije pokušali utjelovili u karakter Doorsa. Nastup ispunjen dramom, jakim emocijama, stravom, srećom i tugom, kako navodi Manzarek u autobiografiji grupe.

Sweet home Chicago

Svijet je na početku 60-ih i Chicago se kupa u sauni vrućih molova bluesa.

Howlin Wolfov hit “Smokestack lighting, shining just like a gold” proteže se kroz užarene ulice Chicaga. Obožavatelji bluesa uzbudljivo traže njegove ploče na javnim tržnicama, uličini izvođači veselo ponavljaju ”Oh baby don’t you want to go, Come on back to that same old place, Sweet home Chicago“, dok u noćnim klubovima bujne crnkinje plešu na hipnotizirajuće riffove Muddy Watersa i njegov zavodljivi „ Then the world will know thats a hoochie coochie man.“, koji se stapa sa znojem i dimom kluba. Zasigurno možemo reći da je upravo blues bio jedan od „krivaca“ koji je članovima Doorsa iskazao kako muzikom prenijeti emociju duševne boli i patnje što je Manzarek opisao u knjizi :

“ No kad sam čuo tu glazbu , pomislio sam, oh, moj Bože! Ovo je najnevjerojatnija glazba koju sam ikad čuo. Ima nekakvu svoju zmijolikost. Ima ritam, ima gnjev, strast i samilost. Pjevačev je glas bio tako pun mudrosti i tako pun bola. Mudrost i bol u istom trenutku u vremenu. Glazba je bila žalobna, duboka i teška. Znate li kakva je bila? Bila je poput ruske klasične glazbe. Kao Tchaikovski, Prokofjev i Stravinski. I kako Bartok i Smetana. Kao Chopinova poloneza. Kao nekakva slavenska glazba .Teška, duboka i žalobna. Spoji to s dvočetvrtinskom ritmom i I:IV:V, dvanaest taktom blues progresijom i ovaj se čikaški dječarac našao na sedmom nebu. The blues! To je bilo to.”

Nastanak Doorsa

Sredina je ljeta  i pakleno je vruće, školovanje na sveučilištu je gotovo i budući članovi Doorsa približavaju se svojoj sudbonosnoj odluci da oživotvore bend. Manzarek i Morrison susreću se nekoliko mjeseci nakon završetka fakulteta na plaži Santa Monica.

Izležavajući se na pješčanoj plaži dolaze na ideju osnivanja benda svjesni sve većih troškova samostalnog života i pokušavajući naći način da nešto zarade. Morrison je sklapao kraj s krajem živeći neko vrijeme kod prijatelja dok je Manzarek živio sa svojom budućom suprugom Dorothy Fujikawom u podstanarstvu.

„Summer’s almost gone
Almost gone
Yeah, it’s almost gone
Where will we be
When the summer’s gone?“
 

Za Doorse je svakako to ljeto bilo produktivno. Na jednoj od seansi poznatog gurua slavnih Maharishia upoznaju budućeg gitaristu Robby Kriegera i bubnjara John Densmorea. Bend formiraju 1965. godine te se bacaju na stvaranje novih glazbenih komada. S obzirom da nisu imali basista, Manzarek je bio zadužen za sviranje riffova na klavijaturama.

Počinju nastupati sa već nekoliko budućih hitova kao što su “Light my fire”  koju je napisao Krieger i Morrisonovom “Break on trought (To the other side)“ . Prvi nastupi bili su im u lokalnom klubu „The London fog“ i kasnije u nešto popularnijim  „Wiskey a go go“ u Kaliforniji. Uživljeni u stvaranje novih glazbenih poslastica uplaćuju najam prostora za vježbanje. Već tada se počinje javljati agresivno i destruktivno lice Morrisona ili kako ga Manzarek naziva Jimbo.

Jim je bio sklon pretjeranom alkoholiziranju i neobuzdanom korištenju ostalih opijata što bi probudilo Jimba u njemu .Njegova cijelonoćna  druženja sa “lošom ekipom” i neumjerenost u alkoholu bili su ključni za njegovo postepeno propadanje što na privatnom, što na poslovnom području. Nakon mnogo odbijenica od strane diskografskih kuća ulaznicu u svijet slave im daje producent Paul A. Rotchild.

Nakon potpisanog ugovora sa diskografskom kućom Electra records, intenzivno počinju raditi na stvaranju novih pjesama za album. Ubrzo je svaki teenager tražio da puste na radiju onu cool stvar od Doorsa. Momci su počeli puštati kosu kako bi imali frizure slične njihovim boemskim, a sve djevojke željeli su upoznati zgodnog Morrisona.

Light my fire

Njihov prvi album izašao je 1967. godine i bio je jednostavnog naziva „The Doors“. Neobičan spoj rocka, bluesa, jazza, klasične glazbe i poezije. Rezultat je bio pun pogodak. Njihov prvi veliki hit “Light my fire” zasigurno je uspio zapaliti glazbenu scenu, svrgnuti sa Bilbordove top 100 liste velike Beatlese i Stonse i uspeti se pravo do prvoga mjesta.

the doors 02

U albumu je predstavljena obrada Willy Dixonove blues pjesme “Back door man” i prerada kazališne pjesme Bertolta Brechta i Kurta Weiila “Alabama song”. Nadalje, na albumu su se mogu pronaći singlovi “Crystal ship”, sa mističnim i romantični raspoloženjem, “End of the night”,”Soul kitchen” i jedanaestominutna epska“The end”. Veći dio pjesama u originalu su duže trajale, no s obzirom da su se emitirale na radiju morali su ih skratiti.

“Oh tell me where your freedom lies
The streets are fields that never die
Deliver me from reasons why
You’d rather cry, I’d rather fly”

Morrison ili kako su ga kasnije prozvali “kralj guštera” ubrzo postao je jedan od najpopularnijih i najkarizmatičnijih pjevača. Obožavatelje je svojim “šamanskim” ritualnim plesom i dubinom kojom su odisali njegovi hitovi dovodio u ekstazu.

Naslovnice novina vrvjele su vrućim naslovima koji su izazivali veliki interes da se pročita još jedan članak o ekscentričnom ponašaju Morrisona. U nekoliko navrata Doorsi su izbjegli zatvorsku kaznu plaćanjem jamčevine u iznosu od 50.000 dolara zbog kršenja reda, poticanja nasilja na koncertima, javnog obnaživanja i šokantnih izjava.

Slična sudbina pratila je i nastup na javnoj televiziji u emisiji Eda Sullivana. Tijekom nastupa Morrison nije promijenio dio pjesme za koji je Ed smatrao da aludira na pušenje marihuane „Girl we couldn’t get much higher“.Nakon tog kontroverznog pojavljivanja na televiziji mnoge televizijske emisije zaključale su vrata njihovim eventualnim gostovanjima.

Love Street

„She lives on Love Street
Lingers long on Love Street
She has a house and garden
I would like to see what happens
She has robes and she has monkeys
Lazy diamond studded flunkies“

Za pretpostaviti  je da je djevojka koja živi u „Ulici ljubavi“ bila sitna crvenokosa Pamela Courson, koja je pratila uspon Doorsa gotovo od samog početka. Unatoč mnogim djevojkama s kojima se Morrison družio tijekom karijere, Pamela se deklarirala kao njegova stalna djevojka.

Prema Manzareku njihova veza bila je burna i puna svađa ponajviše zbog Morrisonovog zabavljanja sa drugim djevojkama. Jedna od njih bila je glazbena novinarka Patricia Kenelley, s kojom je Jim stupio u brak putem keltskog poganskog obreda. Brak nije bio legalan i Morrison je njegovo sklapanje smatrao čistom zabavom, tako da ga njegova “ženidba” nije spriječila  u njegovim daljnjim ljubavnim druženjima sa brojnim groupi djevojkama.

Jim je također imao ljubavnu aferu sa Nico iz Velvet Undergrounda i ženskog vokala Jefferson Airoplanea, Grace Slick. Usprkos velikom broju djevojaka s kojima se Morrison zabavljao svu svoju ostavštinu u oporuci je ostavio Pameli Courson koja je na kraju i provela zadnje dane njegova života s njim. Pamelu je zadesio sličan kraj života kao Morrisona. Preminula je tri godine nakon Jima u 27-oj godini.

Glazbeni put Doorsa

1968.godine u prodaju je izbačen je  album „Strange days“. Svijet glazbe ulazi u razdoblje psihodelije. Beatlesi objavljuju svoj psihodelični “Sgt. Pepper’s lonely hearts club band”, a Stonsi “Beetwen the buttons”. Doorsi se okreću novom trendu, pa tako na albumu prevladavaju psihodelične pjesme s temom smrti i propadanja.

Najuspješniji singlovi bili su:  Kriegerove “Love me two times” i “People are strange”, te jedna od starijih Morrisonovih pjesama “Moonlight drive”. Album opet zatvara jedna dugominutna “When the music over”. Doorsi su promovirali novi album na koncertima diljem SAD-a. „Kralj reptila“ od svakoga koncerta nastojao je napraviti show izazivajući publiku svojim plesom, uskim kožnim hlačama i bacanjem po pozornici, tako mameći uzdahe brojnih obožavateljica.

Nakon dva uspješna albuma idući na redu bio je “Waithing for the sun” iz 1968. godine. Doorsi su publici ponudili nekolio rock balada poput “Love street”, “Wintertime love”,“Summer is almost gone” i “Yes,the river knows”.

jim-morrison-2

U drugu ruku tu se nalazi i nekoliko dinamičnijih singlica kao “Hello, I love you”  i “Spanish caravan” sa spojem rock i flamenco zvuka. Album ne gubi svoj mračno-konfuzni karakter pjesmama “Not to touch the earth”,“My wild love” i snažnom pjesmom sa antiratnom tematikom “Unknown solider”

“Please believe me
If you don’t need me
I’m going, but I need a little time
I promised I would drown myself in mysticated wine”

 

Manje više sve pjesme sa albuma su pisali Morrison i Krieger. Slična situacija bila je i na slijedećem albumu „Soft parade“ iz 1969. godine.  Jima sve više zamjenjuje njegova lošija polovica Jimbo. Sve više vremena provodi sa svojim “drugim Doorsima” tj. ekipom s kojom je volio provoditi noći po pubovima. Propuštao je sve više proba, a kad bi se pojavio nije bio u stanju pjevati.

Članovi benda savjetovali su ga da uzme pauzu od snimanja i koncerata na neko vrijeme i krene se liječiti od depresije i alkoholizma. Rezultat takvog Jimbovog ponašanja očituje se i u uspješnosti albuma. Publika i kritičari ocijenili su ga najlošijim do tada. Unatoč lošim kritikama, na albumu se nalazi nekoliko uspješnih singlova “Tell all the people”,“Whishful sinful”, “Wild Child”i senzualna “Touch me“.

Back to blues

Nakon kratke stanke, poslije puštanja “Soft parade”, napunjeni elanom i u dobrom raspoloženju, započinju se naoružavati hrpom novih pjesama. No razjarenog Jima nije bilo na vidiku. Ostvaren je još jedan Jimov san. Objavljena je njegova zbirka poezije “The lords and the new creatures”.

Morisson je ponajprije sebe nazivao pjesnikom, a tek onda rock zvijezdom i pjevačem grupe The Doors. Pjesme su uvrštene u novi album “Morrison Hotel” izdan 1970. godine. Album predstavlja povratak blues zvuku. Blues, rock, soul i jazz ritmovi miješaju se sa tekstovima melankolično-destruktivnog karakter Morrisona. Album je podijeljen na dvije strane nazvane prema barovima gdje su članovi grupe provodili vrijeme –  „Hard Rock Cafe“ i „Morrison Hotel“.

Hard Rock Cafe otvara svoja vrata sa “Roadhouse of blues” i zagrijava atmosferu sa angažmanom harmonike i klavira. Blues zvukom odišu i “You make me real”,” Peace Frog” i “Maggie M’Gill”. Unatoč blues atmosferi, Doorsi ne gube svoj  karakter u kojim se isprepliče ideja postojanja i smrti, tako na albumu pronalazimo “Queen of the highway”, “Blue sunday”i “Ship of fools”. Pjesme “Indian summer” i “Waithing for the sun” koje su već prije uvrštene u prethode albuma možemo pronaći i u Morrison hotelu.

the doors live

Posljednji album snimljen sa Morrisonom bio je L.A. Woman“ 1971. godine.. Stvoren je kao nastavak na Morrison Hotel i njegovo blues raspoloženje. Album se otvara sa “The changeling i veselom brzom ljubavnom pjesmom “Love her madly”.

Producentsku palicu albuma preuzima Bruce Botnick. Album se rascvjetava sa „L.A.woman“ i zadržava kvalitetu sa obradom Lee Hookerove zavodljive „Crawling King Snake“, “Maggie Mchill“, “Been down so long“ da bi zaokružio priču sa legendarnom “Riders on the storm”. Ista stvar je obrađivana više puta od strane mnogih poznatih pjevača.

When the music is over

“Sebe doživljavam kao sjajnu plamteću kometu. Ljudi zastaju bez daha gledajući u nebo. Sljedećeg trenutka više me nema, otišao sam… A oni nikad više neće biti isti niti vidjeti išta slično… I neće moći da me zaborave – nikad!” – Jim Morrison

Za vrijeme  snimanja albuma L.A.woman Morrison je optužen i osuđen na zatvorsku kaznu od 13 godina zbog kontinuiranog kršenja reda i mira, vulgarnost u javnosti i obnaživanja. Pravo rješenje za Morrisona se tada činio bijeg od osuda publike i svijetla reflektora, a pravo mjesto za odmor bio je Pariz. Victor Hugo, Charles Baudelaire, Verlaine,a sada i Morrison pronalazili su svoju inspiraciju u duhu grada ljubavi. I onda, ništavilo, smrt ,THE END…..vrata percepcije se zatvaraju za njim i on postaje slobodan na drugoj strani baš poput svojih kolega pjesnika.

Možda je preminuo od srčanog udara, predoziranja ,možda je u pitanju bilo ubojstvo, a možda je odmaglio na drugi kontinent i promijenio identitet jer mu je slava postala pretežak teret. Niz pogađanja, nadanja fanova ,laži i glasina. Jedno je sigurno, spiritualna muza koja je pratila band nestala je, a muzička scena izgubila je jednog od najvećih umjetnika dvadesetog stoljeća.

the doors 34

Njegova prva životna inkarnacija je završila, ali njegov duh skriven u njegovoj poeziji, isprepleten sa melankoličnim molovima i hipnotičkim rifovima uvijek će novim generacijama raspirivati maštu dok će ih vjerna muza Doorsa nježno držati za ruku i povesti na put u neke nove svjetove koji se kriju iza vrata percepcije.

“When the music’s over
When the music’s over, yeah
When the music’s over
Turn out the lights
Turn out the lights
Turn out the lights, yeah”

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Da li domaće bendove treba slušati samo zato što su domaći?

Sledeća priča

Wall Street Journal: Metal je world music današnjice

Najnovije iz rubrike Članci i analize