fbpx

Rammstein u Areni: Industrial Uber Alles

5 minuta čitanja

rammstein 01Mesto: Beogradska arena, Beograd
Vreme: Subota, 20. mart 2010

Na trenutke je delovalo da će Nemci sinoć i bukvalno zapaliti Arenu. Izuzetan scensko muzički spektakl ostaje u amanet svima onima koji su tamo bili, a domaći zadatak postavlja izvođačima koji će u budućnosti gostovati u Srbiji.

Masa pred Arenom beše sinoć vrlo šarena. Iako se činilo da dominiraju ljudi naklonjeni žestokom zvuku, to je bio samo privid. Od onih ’skockanih’ do onih koji su izgledali kao da su krenuli na maskenbal, bilo je tu zaista zanimljivih pojava. Dosta stranaca, prvenstveno Bugara i Rumuna, ali i iz drugih susednih država, samo upotpunjuje ovu sliku. „E, vidi, ovi došli čak iz Nemačke!“, pijano se dere lik komentarišući one koji na prilazu Areni nose nemačke zastave, izazivajući mahniti smeh svih koji su mogli da ga čuju.  

So far so good, kolorit obećava.

A unutra, Combichirst su na sceni već nekoliko minuta pre 20 časova. Efikasno, nema šta. Polusatni set norveških industrial magova bio je veoma efektan, pogotovo zato što je sintetika kakvu oni proizvode takva da sve vreme diže tenziju i napetost. Pulsirajući zvuk sve vreme navodi slušaoca na iškekivanje i misao „A šta će se sada desiti?“.

A pred gotovo punom Arenom dešava se dosta toga. Dvojica perkusionista, pevač i, uslovno rečeno, DJ svojim kratkim setom, inače poslednjem na ovoj turneji, prave odličnu atmosferu, perkusionisti tokom nastupa povremeno rasturaju doboše, činele, oprema se kotrlja okolo, uostalom, oni imaju čoveka koji je tokom nastupa zadužen isključivo za ponovno nameštanje opreme koju muzičari tokom nastupa rasture.

Atmosfera kulminira na kraju nastupa, kada četvorka teatralno demolira svu opremu na bini. Kratko se oproštaju od publike, a onda se povlače sa scene koja u tom trenutku izgleda kao livada posle seoskog vašara.

***

Posle polusatne pauze, svetla se gase, a prepuna Arena počinje da vri kao košnica. Stotine mobilnih telefona svetli u mraku, huk je gotovo nesnosan čak i u najvišim delovima Arene, potmuli intro dovodi živce do tačke pucanja, ljudi viču „Ajdeeeeeee!“, a onda na scenu izlazi ta opaka, zla, nemačka šestorka, jednako privlačna okorelim metalcima, gothic ribama (ili gothic wanna be ribama, sinoć je pod svodovima Arene bilo i jednih i drugih), mladim japijima kojima je ovaj koncert životni vrhunac subverzije i seljoberima koji su za Rammstein, tužno ali istinito, čuli zahvaljujući Indiri Radić i njenoj skrnavoj obradi pesme Du Hast.

Rammlied, uvodna numera sa novog albuma Liebe ist fur alle da, odlična je kao uvod. Na nju se logično nadovezuje B********, te Waidmann’s Heil, čime je zaokružen prvi set numera sa novog albuma.

Prva snažnija reakcija publike dolazi sa Keine Lust. Kako se nastup zahutava, količina vatre, hidraulike i post-industrijske scenografije se povećava. Ma koliko se, da napravimo malu digresiju, Combichrist malopre trudili da opravdaju imidž robotizovane bande koja nije načisto sa tim da li želi da bude od krvi i mesa ili od šrafova, silikona i metalnih legura i u kojem pravcu uopšte rešiti tu večitu cyber dilemu (kao što, uostalom, nije u stanju ni većina industrial sastava), oni u tome nisu ni izbliza tako efektni kao Rammstein.

Profesionalizam ili ne, ali odsustvo komunikacije sa publikom ima upravo taj rezultat – Rammstein deluju potpuno robotizovano, proračunato, lišen emocija, čak i u momentima kada Till Lindemann ima sentiš tačku. Možda to jeste samo profesionalni pristup, biznis mašinerija koja melje milionsku publiku i iz nje cedi poslednju paru, ali Nemci tu okolnost vrlo vešto okreću u svoju korist i uklapaju u svoj koncept zvanično nazvan Neue Deutsche Harte, inače jednostavnije poznat samo kao-industrial metal. Uostalom, da li je iko ikada čuo da je njima neko zamerio zbog „nedostatka komunikacije sa publikom?“

A komunikacije je svakako bilo. Pesme su praćene jezivim specijalnim efektima i pravim performansima. Veštački falusi su, ako su nekome uopšte i bili na spisku želja, izostali, ali je zato vatre bilo na pretek. Bilo da je proizvode sami članovi Rammsteina pomoću legendarnih maski ili one šikljaju odnekud sa bine ili padaju sa plafona, rezultat je jednako zastrašujući. Pitanje da li je zaista sve tako proračunato ili će se do kraja koncerta desiti neko spaljivanje ili samospaljivanje, lebdi u vazduhu, a postaje očigledno u uzdahu mase kada na scenu tokom numere Benzin izleće „uljez“ kojeg Lindemann elegantno spaljuje. Cela tačka je vrlo ubedljiva, a završava se tako što nesrećnika gase protivpožarnim aparatom i odvlače sa bine.

rammstein 02

Tu se spektakl, u pogledu performansa i efekata, naravno ne završava. U jednom trenutku, Lindemann klavijaturistu ubacuje u vagon za ugalj, a onda staje na vitko postolje koje ga udiže na destak metara visine. Odozgo, sve vreme pevajući, sipa iz metalne posude pirotehnička sredstva pravo u vagon, sve varniči i puca, a onda se postolje polako spušta, Lindemann silazi i povlači se na nekoliko trenutaka sa bendom. Klavijaturista u sjajnom odelu ustaje iz vagona i vraća se na svoje mesto, potom se ubrzo vraća i bend i zvučno scenska odmazda se nastavlja.

Iako je novi album Rammsteina jedno solidno izdanje, ipak je među publikom pre nekoliko meseci dočekan i primljen kao sasvim prosečan. To se videlo i u Areni. Osim na „atraktivnu“ Pussy, koja je ostavljena za kraj regularnog dela nastupa, pubila mlako reaguje na nove stvari. Sasvim je druga priča, međutim, sa starim, proverenim numerama. Feuer Frei! i Du Riechst So Gut recimo nailaze na fantastičan odziv, dok marširajući set sastavljen od numera Links 2 3 4 i pomalo izlizane, ali koncertno neprevaziđene Du Hast, izazivaju pravu histeriju.

Parter se komeša, ljudi skaču, po sredini se u jednom trenutku usled ogromne šutke stvara pravi koridor, pogled sa visokih tribina na ceo šou je impresivan i navodi na pomisao „Hej, ali otkad se ljudi u Srbiji toliko lože na metal?“. Jer, ma koliko se to nekome možda ne dopadalo, Rammstein jeste metal bend, i to ne bilo kakav. Oni su metal bend koji pravi provokativne tekstove i još provokativnije video klipove, metal bend koji je zaposeo mainstream uprkos nemačkom jeziku i izuzetno oštroj muzici, i oni su metal bend koji je za scenu u komercijalnom i promotivnom smislu uradio više nego svi Slayeri, Anthraxi i Venomi zajedno.

Kraj nastupa označava pomenuta šarmantna Pussy sa novog albuma, čini se i jedina koja se do sada „primila“ kod publike. Nismo mogli da vidimo sve ono što smo videli u spotu, ali smo zato videli Lindemanna koji na ogromnom topu, u ovom slučaju metafori falusa, jaše sa jedne na drugu stranu bine i prve redove poliva penom, simulirajući orgazam. Sledi eksplozija, konfete lete po celoj Areni i to je kraj regularnog dela koncerta. Članovi benda se poklanjaju publici i odlaze sa scene. Ponovo huk. Sat i petnaest minuta jednostavno nije dovoljno.

Bis je rezervisan za Haifisch, Ich Will i udaračku Sonne, koja budi žive asocijacije na onu perverznu Snežanu iz spota za tu numeru. Tokom bisa, Rammsteinu se na bini pridružuju i Combichrist. Dok perkusionisti divljaju, pevač LaPlegua uskaže u gumeni čamac i počinje da „plovi“ po publici. Ruke ga nose tamo-ovamo, a on u jednom trenutku vadi zastavu Srbije i maše njome, što publika prati burnim ovacijama. Završava se prvi bis, ali znamo da ima i drugog. Rammstein nas tom prilikom časte pesmom Engel čime je praktično zaokružen nastup od preko sati i četrdeset minuta.

***

Teško je napraviti adekvatan zaključak posle jednog ovakvog koncerta. Zato je možda najbolje držati se činjenica, s obzirom da one u ovom slučaju govore više nego dovoljno.

Rasprodata Arena, odlična organizacija bez ikakvog propusta, fantastičan nastup i, što je takođe jako značajno, neverovatan vizuelni šou, to su činjenice koji idu u prilog tvrdnji da je koncert Rammsteina nešto što bez ikakve dileme vredi videti čak i ako ne gajite neke preterane simpatije prema ovom bendu.

Oni jesu šou biz, ali ne na uštrb sopstvenog integriteta; oni jesu komercijalni, ali to ne umanjuje efektnost i smislenost njihove muzike; oni jesu metal, ali su duboko zagazili u mainstream i nemaju nikakvog problema sa tim; oni nisu izmislili industrial, ali ga sviraju vrlo principijelno i dosledno. Ko sa svim ovim ima problema, uvek može da izabere da bude pravoveran i posveti se tematskim industrial/EBM večerima u klubovima širom grada.

Mada će i tamo teško pobeći od ovog benda.

*Izveštaj je ranije objavljen na sajtu Popboks

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Paradise Lost u SKC-u: Dok nas smrt ne rastavi

Sledeća priča

Skunk Anansie u SKC-u: A posle kiše – uragan

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta