fbpx

PLEJER IZBOR: 35 najboljih albuma u 2018. godini

12 minuta čitanja

U 2018. godini naslušali smo se svega i svačega. Hiperprodukcija ove godine jeste prisutna, ali to nije problem ako iz nje proistekne gomila dobrih albuma, zar ne? Na Plejer listi najboljih albuma naći ćete 35 albuma u rasponu od indie rocka do black i death metala, ali to je tek jedan deo onoga što smo želeli da uvrstimo u izbor.

Odlučivale su nijanse, ali ćemo na kraju teksta svakako pomenuti i sve one sjajne bendove čije su nijanse bile malo slabije u odnosu na one koji su ušli u konačan izbor. Obratite pažnju na sve njih, vrede.

Khemmis — Desolation (Doom Metal)

Ako postoji doom metal koji zvuči seksi, to je svakako ono što radi sastav Khemmis. Ovi Amerikanci aktivni su od 2012. godine, a „Desolation” im je treći studijski album. Pitki, a opet prilično progresivni doom metal, uz fantastične clean vokale koji su negde na razmeđi između Matta Heafyja (Trivium) i Nicka Holmesa (Paradise Lost), vozi fantastično svih 42 minuta. „Desolation” je himničan i poletan, ali uprkos tome sadrži dozu težine i melanholije koje ovaj album čine vrlo slojevitim.

Behemoth — I Loved You at Your Darkest (Black Metal)

Poljaci u skoro 50 minuta još jednom dokazuju vernost antireligijskoj tematici u nešto mračnijem i sporijem muzičkom aranžmanu. Album je za fanove metal muzike koji nisu alergični na kritiku hrišćanstva. Muzički je dobro upakovan u celoviti aranžman koji se sluša od početka do kraja i drži pažnju. Definitivno nije kao „The Satanist”, ali je logičan naslednik najverovatnije najboljeg Behemoth albuma.

The Ocean — Phanerozoic I: Palaeozoic (Progressive Sludge Metal)

Prvi deo sedmog studijskog putovanja Berlinera nudi savršenstvo od 47 minuta distopijanskog, mračnog i teškog kovanog progresivnog zvuka. Snažan album koji budi istraživački instinkt o nastanku Zemlje, ali i nameće pitanje o budućnosti naše planete zbog klimatskih promena i globalnog zagrevanja. Apokaliptičnim zvukom podseća da je priroda neumoljiva, a stalnim menjanjem tempa sviranja i stila pevanja crta kataklizmične pojave.

Sacral Rage — Beyond Celestial Echoes (Heavy Metal/Speed/Progressive Thrash Metal)

Ako neko danas može da parira velikom Vektoru, to su Sacral Rage. Komleksno, lucidno i otkačeno, tako bismo u najkraćem mogli da opišemo ovu tech-thrash furiju iz Grčke. Sladokusci gladni opasnih rifova, high-pitched vokala i futurističkih koncepata ne moraju da traže dalje. Ovo je ono što želite.

Møl — Jord (Blackgaze)

Danci u nešto više od 40 minuta brutalno dobro spajaju black metal blastove i skrimove sa shoegaze i post-rock sanjivim melodijama. Iako je ceo album prilično mračan, veoma je zanimljivo da odiše pozitivnom energijom što znači da nećete biti u bedaku nakon slušanja već motivisani. Takođe, ljudi koji ne vole black metal vokale i vrištanje mogu da uživaju u albumu jer postoji njegova instrumentalna verzija. Danci su mislili na sve.

Judas Priest — Firepower (Heavy Metal)

Baš je nekako nedostojao klasičan heavy metal zvuk. I upravo su matori Englezi posle četiri godine od ne tako sjajnog „Redeemer of Souls” izbacili tradicionalni zvuk upakovan u modernu ambalažu sa puno intenzivnih rifova i odličnih melodija. Definitivno, muzika koja ima jasan stav i prava je za nostalgičare jer vas tera da ponovo preslušate „Painkiller”

Horrendous — Idol (Progressive Death Metal)

Iako su na početku zvučali dosta drugačije, sumanuta kombinacija Nero Di Martea, Deatha i Pestilencea koju Horrendous danas furaju uopšte nije loša. Tehnički death metal prepun virtuoznih lomatanjana na papiru možda deluje kao nešto uobičajeno, ali Horrendous menjaju matricu. Fretless bas uključen.

Underoath — Erase Me (Metalcore)

Odličan povratak američkih metalkorovaca nakon osam godina duge pauze u kome ne menjaju zvuk – verni i dalje svojim emotivnim ludim rifovima dodatno punjenim dobro elektronikom. Definitivno je supersoničan album prepun strastvenih trenutaka koji se nikako i nikada ne zaboravljaju. Dovoljno je čuti samo „Bloodlust” ili „ihateit”. Deluje kao da su momci svu svoju negativnu energiju izbacili na jedanaest dobrih pesama u 40 minuta.

Yob — Our Raw Heart (Doom/Stoner Metal/Sludge)

Ovo je ogromni mamut koji tromo i zlokobno hoda, tresući tlo pod sobom, dok vi ležite vezani baš na njegovom putu. I on polako stiže i vi nemate kud i imate vremena još za „Oče naš”, ali džaba, ta ogromna masa je vaš usud, a palačinka je sledeće agregatno stanje koje ćete poprimiti. Eto, to je „Our Raw Heart”.

Rolo Tomassi — Time Will Die and Love Will Bury It (Post Hardcore)

Peti studijski album Britanaca je prevazišao sva očekivanja. Kvintet koji vodi harizmatična Eva Spance sa svojim fantističnim glasovnim mogućnostima izbacio je album koji istovrememo zbunjuje zbog uvrnutih obrta, ali i leči zbog svoje kreativnosti. Definitno, „Time Will Die and Love Will Bury It” je dramatičan i dinamičan eksperimentalni hardcore koji matematički precizno spaja brutalnost u rifovima i divotu u dinamici različitih tonova. Ako niste slušali do sada, krenite sa „The Hollow Hour”.

Cult Leader — A Patient Man (Sludge Metal/Grindcore)

Kada su 2015. objavili album album „Lightless Walk”, bio je to manifest sirove brutalnosti i pitali smo se kuda ovaj bend može dalje. Na albumu „A Patient Man” oni nas voze kroz različite pejsaže. Slušamo ih u do sada najdisonantnijem izdanju, ali su ga lukavo ispresecali prelepim post-metalom/post-rockom. Pitate se kako to funkcioniše? Zapravo neverovatno dobro.

Deafheaven — Ordinary Corrupt Human Love (Blackgaze)

Američki blekgejzeri na četvrtom ambicioznom studijskom albumu pružaju novi zvuk u kome i dalje dominira agresivni black metal vokal koji budi lepezu mračnih tonova. Album počinje bajkovitim tonovima na klaviru i gitari preko nežnog ženskog glasa i stiže do sablasnog kidanja glasnih žica od kojih se misli uvijaju. Momci iz San Franciska su novom muzikom odlučili da svoju publiku približe autentičnim emocijama mešajući bol i lepotu istovremeno. Jednostavno, jutro će promeniti sve.  

Svalbard — It’s Hard To Have Hope (Crust Punk/Post-Hardcore)

Nakon blistavog prvenca iz 2015. godine, bristolski sastav se vraća na scenu još boljim i energičnijim albumom. Socijalno su i dalje vrlo angažovani (što se vidi već iz naziva pesama poput „Feminazi?!”, „Revenge Porn”, „Unpaind Intern”), a u 37 minuta uspešno miksuju emociju i žestinu kao retko koji bend na današnjoj crust/post-hardcore sceni. Dovoljno da vam bude omiljeni favorit iz senke.

Between the Buried and Me — Automata I and II (Progressive Death Metal)

Teško je sročiti sve moguće asocijacije koje budi novi Between the Buried and Me. U jednom trenutku čujete progresivu kao King Crimson ili Yes, a već u sledećem  klasičan metalcore od koga vam se diže kosa na glavu, ali u pozitivnom smislu. U svakom slučaju, Amerikanci si na svom tehnički preciznom osmom konceptualnom albumu objasnili univerzum u kome naši snovi služe za javnu zabavu. Jezivo. Korak je u pravom smeru za momke iz Severne Karoline. 

Harakiri For The Sky — Arson (Post Black Metal/Blackgaze)

Ok, Deafheaven jesu suvereni vladari blackgaze scene i nekako je bilo očekivano da snime fantastičan album, ali Harakiri For The Sky su ipak najlepše bonus iznenađenje koje smo mogli da dobijemo. Mnogo više utemeljeni u black metalu i verovatno suštinski bliži Nachtmystiumu nego Deafheavenu, ovi Austrijanci u konačnici uspevaju da svojoj muzici udahnu jednu prelepu i uvrnuto optimističnu atmosferu, naročito kad se ima u vidu koliko su tekstovi zapravo mračni i depresivni.

The Atlas Moth — Coma Noir (Post Metal)

Američki metalci su značajno napredovali na četvrtom studijskom albumu, koji je mešavina psihodelije i teškog sludge zvuka. Album se sluša od početka do kraja. Zvuk je tako masivan da svaki rif i skrim deluju kao da ogromna armija čudnih stvorenja korača ka vratima pakla, dok ih doom spori momenti i čisti vokali usporavaju da padnu u nedođiju. Ovaj album definitivno ne puštati komšijama!  

Billybio — Feed the Fire (Hardcore)

Nostalgija za nekim ranijim hardcore vremenima hvata olako kada se čuje Powerflo, a kamoli li sada debi i solo album legendardnog Bilija, jednog od osnivača kultnog Biohazarda. Definitivno, „Feed the Fire” podseća na zvuk njujorških legendi iz devedesetih, ali na potpuno osvežavajući način. Više je hardcore i punk što se najviše čuje u „STFU” i „Generation Z”, a manje rep i groove.  

Slugdge — Esoteric Malacology (Sludge Metal/Progressive Death Metal) 

Sve što je na ranijim albumima benda iz Lankašira bilo fantastično, sad je još bolje. Njihova mešavina progressive/symphonic death metala i sludgea teška je i lepljiva poput najgušćeg močvarnog blata, povremeni clean vokali epski su i himnični kao kod Arcturusa u najboljim danima, a tu su naravno i puževi kao večita inspiracija ovog benda. Humor uključen. Pa pogledajte samo nazive pesama: „Crop Killer”, „Transilvanian Fungus”, „Slave Goo World”. Kako to ne preslušati?

Soulfly — Ritual (Groove Metal)

Početak albuma se već čuo ranije, ali kasnije nastaje dobra i moderna kombinacija thrash i groove metala, uz gitarski precizan zvuk poput sekire. „The Summoning” je muzički najkompleksnija i najbolja stvar na albumu. Žanrovski je pocepana. Počinje blekerski nakon čega ide groove-thrash u najboljem izdanju. Refren u kome Max gruva „Will you take my soul? Will you take my world? I fear no one. The strength I summon.” zvuči baš moćno! Pesma se završava iznenađujuće savršenim industrial zvukom.

Interpol — Marauder (Indie Rock)

Bend koji je oživeo post-punk je na poslednjem albumu malo više eksperimentisao i proizveo emotivan album sa čudnom produkcijom. Prilikom slušanja albuma primetna je jako sirova produkcija i preglasni tonovi bubnjeva, zbog čega „Marauder” ima taj retro šmek. Album je sniman direktno na magnetnu traku bez ikakvog poliranja i doterivanja preko ProTools i sličnih zezalica. Iako na početku to možda i smeta, muzika dobija svakim novim slušanjem okvir koji se polako i sigurno upija.

Rivers of Nihil — Where Owls Know My Name (Technical Death Metal)

Djent rifovi, death metal rifovi, clean vokali, growl vokali, blastbeatovi, soundgardenovske psihodelicne solaze, saksofoni, elektronika… I sve to na death metal albumu, kažete? Ako pitate Rivers of Nihil, da. Ali ne treba zaboraviti da je u pitanju technical death metal sa jakom atmosferičnom notom, u istoj klasi sa bendovima kao što su The Faceless ili Fallujah. S tim što su Rivers of Nihil ovog puta zadali domaći zadatak.

Amorphis — Queen of Time (Progressive Death/Doom Metal)

Finci na svom trinaestom albumu nastavljaju da kuvaju svoj dobro prepoznatljiv očaravajući melodičan progresivan zvuk sa začinima iz folk tradicije. Ne odustaju od svog već dobro poznatog recepta. Dobar album sa puno pozitivnog vajba koji se sluša od početka do kraja. Nevernici bi možda pomislili da je pravi trenutak da Amorphis nešto menja u pristupu i stvaranju muzike, ali neka ostane ovako kako jeste – baš dobro.

Vola — Applause Of A Distant Crowd (Djent/Progressive Metal)

Djent je, bar ako govorimo o talasu generičkih bendova od kojih u jednom periodu nije moglo da se živi, odumro. Utoliko su dragulji kao što je danski bend Vola još dragoceniji. Djent je u njihovom zvuku tek jedan od vešto inkorporiranih elemenata i nikako nije sam sebi cilj. Vola se kreću od prog metala do pitkog gitarskog popa, sve uz predivan vokal Asgera Myginda, čineći „Applause From Of A Distant” Crowd fantastičnim iskustvom.

Clutch — Book Of Bad Decisions (Stoner Rock)

Hard rock, bluz, stoner i alternativni zvukje kombinacija od koje američki kvartet ne odustaje i na svom dvanaestom albumu. Nekako je automobil idealno okruženje za slušanje „Book Of Bad Decisions”. Muzika je puna ritmičkih gitarskih ehoa koji tako lako prijaju za slušanje. Vozi Miško!

Ihsahn — Ámr (Progressive Black)

Sedmi album norveškog diva je matematički precizno menjanje različitih muzičkih žanrova gde i dalje dominiraju progresivni i black metal zvuk u mističnoj atmosferi. Iako se nekako novi album uvek iščekuje sa zebnjom da će biti potpuni promašaj ili da neće biti uopšte Emperora, Ihsahn i njegovo vizionarsko umeće, smelost i virtuoznost preokrene skroz planetu promišljanja. Dovoljno je stalno premotavati „Twin Black Angels” i „Wake”.

Tesseract — Sonder (Djent/Progressive Metal)

Nije kao da smo očekivali bezvezan album od Tesseracta, ali „Sonder” je premašio očekivanja. Malo su se ražestili u odnosu na prethodni „Polaris”, što je prijatno čuti, a Daniel Tompkins je nikad bolji. Tesseract na Sonderu lagano demonstriraju zašto su najbitniji bend onog talasa grupa koje su umele mudro da iskoriste djent i inoviraju ga.

Pennywise — Never Gonna Die (Punk Rock)

Američki pankeri već 30 godina prže dobar zvuk i nisu ni ove godine omašili pružajući za nijansu mekše i melodičnije rifove u krajnje emotivnom okruženju. Suštinski, nije ni potrebno više. Dve pesme su se posebno izdvojile i to izbacivanjem pozitivne energije iz pankerskog koloseka: „Keep Moving On” i „She Said”.

Conception — My Dark Symphony (Progressive Metal)

Progresivni Norvežani se posle 20 godina vraćaju u potpunom sjaju ispunjen melodičnim gitarskim harmonijama i mističnim emotivnim vokalima. „Quite Alright” je izvesno najbolja stvar na albumu – ritmična, puna harmonija i sa odličnim pevljivim refrenom. Za razliku od ostalih numera, više je progresivna u rock smislu, pogotovo od trećeg minuta kada se završava solaža. Conception je definitvno ponudio novi zvuk na novom albumu.

Azusa — Heavy Yoke (Progressive Rock/Progressive Metal/Fusion)

Iskustvo nas uči da je skepsa prema super-bendovima uvek zdrava. Dosta puta se desilo da na papiru to izgleda super, a u praksi ispadne katastrofalno. Bend Azusa, koji čine članovi Extola i Dillinger Escape Plana, na sreću nije upao u taj šablon. Oni su pojačani pevačicom Eleni Zafiriadou snimili pravo malo prog čudo, ludo eksperimentalni album koji komotno može da se pušta na radio stanicama i na kojem je spakovano toliko ideja da bi neki bendovi od toga živeli pola svoje karijere. Na Heavy Yokeu dominira nova, uzbudljiva inkarnacija zvuka velikog Extola, a Eleni je kombinacijom Extol-like screama i predivnog clean vokala uspela da priču savršeno zaokruži.  

Fu Manchu — Clone of the Universe (Stoner Rock)

Uživanje je zagarantovano na dvanaestom albumu američkih rokera koji ima ukus klasičnog stoner roka sa primesama psihodelije i čudnog nekog eksperimentalnog vajba koji vas tera samo da đuskate i ne paničite kako jedna od pesama preporučuje. 

Daughters — You Won’t Get What You Want (Noise Punk Rock)

Četvrti album američkih rokera je svojevrsno ludilo koje buši bubne opne snažnim bučnim udaraljkama i naoštrenim vokalima. Od početka do kraja albuma miluje glasna buka u kojoj se mešaju industrial, post-punk i mathcore tonovi. „The Reason They Hate Me” je odlučno favorit koji najbolje oslikava celo ovo izdanje. Daughters se vratili!   

Turnstile — Time & Space (Hardcore/Punk)

U svega dva albuma Turnstile su uspeli da od underground miljenika dođu do statusa mainstream senzacije. Malo li je za jedan hardcore punk bend iz Baltimora? Iako je zvuk na albumu „Time & Space” donekle umiven, ali je i dalje dovoljno vrištav i hardcore da zadrži staru bazu fanova. I to HC na ona tradicionalan, pregotivan način. Onaj koji vam ne da da mirujete. Dance, motherfuckers.

Long Distance Calling — Boundless (Post Rock)

Novi album nemačkih post rokera je minimalistički ugodan album koji se sluša sa uživanjem. Sigurno je za sve fanove atmosferičnog progresivnog roka i post metala. Kao i u prethodnih pet albuma, pevanje nećete naći na Long Distance Calling zvuku. Umesto vokala, možete da čujete kreativne i sonične zvučne kontraste, a ponekad i vrlo jake i dobre rifove koje leči zvuk mirne violine. 

Pig Destroyer — Head Cage (Grindcore)

Amerikanci su na šestom albumu kreirali muzičkog Frankenštajna birajući sve dobro sa prethodnih albuma sa malo sporijim zvukom koji polako, ali sigurno kida sve živo. Muzika zaista zvuči kao motorna testera koje neprekidno seče, ali u ritmičnih pauzama. Takvom dojmu definitno doprinose brutalni vokali J. R. Hayesa. Muzika idealna za šutke!

Author & Punisher — Beastland (Doom Industrial Metal)

Tristan Shone je jedan ultrakreativan lik. Umetnik i inženjer iz San Dijega koji je na underground sceni prisutan od 2005. godine, a na briljantnom novom albumu nudi beskompromisni i nadasve primitivni industrial zvuk. Ovo je ujedno omaž Godfleshu i Nine Inch Nailsu, ali i neuporedivo više od toga. Ovo je zvučni teror uz čiji ćete ritam mrdati glavom. Ovo je zvučna lavina uz koju ćete pevušiti. A ako imate u vidu da Shone projektuje i izrađuje sve uređaje i sprave pomoću kojih kreira zvukove koje ćete čuti na albumu, „Beastland” je nešto što prosto morate preslušate.

I NA KRAJU, ZASLUŽILI SU DA BUDU POMENUTI: Sleep, Thou, Architects, Psycroptic, Skeleton Witch, Tomb Mold, Alkaloid, Baring Teeth, Deathrite, Haken, Morphinist, Revocation, Skyharbor, Voices From The Fuselage, Hate, Eternal, Tribulation, Voivod, Vein, Crippled Black Phoenix, The Armed, Zeal And Ardor, Ghost, The Body, Convulsing, Portal, Tomb Mold, Idles, Ghost, Nazareth, Alice In Chains.

5 Comments

  1. […] Ovaj projekat je inače dugo najavljivan, ali smo ga baš zato očekivali sa skepsom. Iskustva sa supergrupama nisu nam uvek bila pozitivna. Koliko god jaka imena stajala iza njih, često se dešavalo da to na kraju bude sasvim prosečna muzika koja padne u zaborav pre nego što izgovoriš “Projekat!” . Ipak, ekipa pod imenom Azusa demantovala je našu skepsu i isporučila jedan vanserijski album (naše mišljenje možete pročitati ovde).  […]

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

STALAGGH/GULAGGH: Najbizarniji muzički projekat svih vremena

Sledeća priča

10 najboljih citata Petera Steelea (Type O Negative)

Najnovije iz rubrike Članci i analize