fbpx
Paradise Lost

PARADISE LOST U DOB-u: Zašto je tako teško prepričati muziku?

4 minuta čitanja
Paradise Lost

Znate ono kad su rifovi i ritmovi do zla Boga spori, growl vokali drmaju želudac, a lirski mrak natapa psihu? Da, o doom metalu pričamo, i to baš onom koji je tog navodno maleroznog petka trinaestog odjekivao zidinama beogradskog Doma omladine. A i šire. Bar do okolnih raskopanih ulica apokaliptičnog predizbornog Beograda, čije bi se beznađe, očaj i ravnodušnost ovih dana vrlo lako mogli pretopiti u neku novu pesmu Paradise Losta.

Pripremajući se za pisanje ovog teksta, shvatio sam da je od prvog koncerta Paradise Losta koji sam gledao prošlo čak 12 godina. Nastupili su te 2005. godine u SKC-u uz podršku tada novih nada iz Izraela, a danas jedne od najvećih metal atrakcija, Orphaned Landa.

Bila je to dupla magija na jednom mestu. Koncert na koji sam, moram priznati, otišao prvenstveno zbog predgrupe, ali naravno, Paradise Lost su Paradise Lost, bend bez kojeg današnja metal scena ne bi izgledala ovako kako izgleda. Ili bi bar svakako bila manje opasna.

Pallbearer

Ponovo smo ih gledali u SKC-u 2010. godine sa izvanrednim Švajcarcima Samael, te na Exitu 2016. godine. Četvrti nastup velikih Britanaca upriličen je u Beogradu ovog neobično sunčanog oktobra. Možda bi magla bila prigodniji ambijent, ali jebiga, ne mogu i razvaljene ulice i jezero na Slaviji i još magla, pa bilo bi malo previše.

Događaj je zakazan za 20 časova. O prvom bendu koji je nastupio, portugalskom sastavu Sinistro, mogao bih jedino da kažem (bar što se koncerta tiče), da su počeli i završili svoj set na vreme, jer sam na isti zbog obaveza zakasnio, te ih video samo dok su odlazili sa stejdža.

Inače je to vrlo jedna elegantna priča. Kombinuju doom, post-metal i sludge, što sve sa ženskim vokalom i portugalskim jezikom zvuči totalno vanzemaljski. Kažu ljudi da im je svirka bila odlična, pa ako vam se ukaže prilika, nemojte propustiti. Znam da ja neću.

No, nešto pre 21 sat na scenu sale „Amerikane“ izlaze Amerikanci Pallbearer. Suština je sledeća: ako volite Crowbar i My Dying Bride, šanse da vam se dopadne ovaj bend su veće čak i od šansi da je Vulin slagao da mu je tetka iz Kanade dala kintu za stan. Do the math.

Sludgy clean pevanje daje potpuno neverovatan šarm ovom sastavu, a uživo zvuče značajno teže i masivnije nego na albumima. Na bini deluju skromno, ali i raspoloženo. Set je obuhvatio tek 3-4 pesme, ali ne zato što su imali malo vremena, već zato što su numere beskrajno duge. I to nijednog momenta ne smeta. Samo uhvatite sebe kako poluotvorenih usta netremice gledate bend koji je posle 8-9 minuta iste pesme upao u potpuni trans, i posmatrate tu maksimalnu fokusiranost i onda postaje kristalno jasno šta je muzika, koliko je to jak opijat i koliko može da obuzme onoga ko je stvara, ali i one koji je konzumiraju.

Nisam nešto posebno vičan prognozama kada je budućnost bendova u pitanju, možda Pallbearer nikada neće biti veliki bend, ali to i te kako zaslužuju. Već sada su zreli, već sada su monstrum, a valjda će se i onaj Koeljov univerzum urotiti da im pomogne.

Nakon što su Pallbearer završili svirku, usledila je kratka pauza, a preteći intro uz svetlosne efekte započeo je tačno u 22 sata.

Paradise Lost se pojavljuju na sceni, aplauz se prolama solidno popunjenom salom, a oni otvaraju koncert numerom Gods of Ancient sa aktuelnog albuma Medusa. Odmah TAJ ZVUK gitare. Prljavo, zajebano do koske, to je taj doom metal sa izvora u koji su još davno pišali kreatori pod imenom Black Sabbath. Zvuk je malo muljav na početku, tonac izgleda nije baš bio naštimovan koliko i bend, ali se to ubrzo sredilo.

Slede Remembrance i From The Gallows. Nick Holmes i dalje premoćan kako u growl, tako i u clean izvedbi. Gregor Mackintosh prosto „ujeda“ svojim radom na gitari, a set-lista je, sa jedne strane, poprilično čudna, ali opet nekako savršeno funkcioniše. Smenjuju se opaki doom komadi kao što su Medusa, Beneath Broken Earth i gotovo pop numere poput One Second. As I Die je tu, takođe.

Paradise Lost

Šarolikost karijere Paradise Losta je koliko genijalna, toliko i mač sa dve oštrice. Jer, kada od death i doom metala pređeš put preko gothic metala i elektronike ala Depeche Mode do, ponovo doom metala, vrlo je verovatno da će set-lista, kakvu god da napraviš, biti nepotpuna i nepravedna prema nekom delu karijere. Što ne znači da je bilo koja od njih loša, naprotiv. Više je to stvar pohlepe nas sa ove strane bine. Zato je valjda oficijelni deo koncerta tako proleteo. Bukvalno nismo ni osetili, a PL su već svirali legendarnu Embers Fire i uskoro se povukli sa scene.

Pozvani su na bis, sve po protokolu. I dali su nam sjajan bis. No Hope In Sight, The Longest Winter i, kao šlag na tortu, The Last Time sa albuma Draconian Times, izdanja koje se našlo na svakoj listi najboljih metal albuma svih vremena koja iole nešto znači.

Svetla su se upalila i bilo je gotovo. I već čekamo peti put. Da li će se to i kada desiti, videćemo. Muziku je, na sreću ili na žalost, nemoguće opisati rečima. Ili je makar dovoljno dobro opisati. Zato pustite pesmu sa linka ispod ovog pasusa i samo se prepustite. Postoji tu neka doza optimizma ispod naslaga melanholije, možda nas ti gotičari i doomeri u stvari sve vreme lažu, možda su srećniji nego što žele da priznaju i pokažu i možda je taj raj izgubljen, ali zašto barem ne bismo tragali za njim?

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

ARCH ENEMY i JINJER U BEOGRADU: Brutalna lekcija švedske mašinerije

Sledeća priča

BELGRADE METAL MEETING: Pakleni soundtrack za jedan težak početak

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta