fbpx
Keith Flint, spot "Firestarter"

Otišao je Keith Flint, crno-beli ludak iz tunela

minut čitanja

Sve su nas kupili ti Britanci. I nas koji slušamo rock i metal, i vas koji slušate elektroniku i one tamo što vole kafane i narodnjake, i urbane i seljačine i urbane seljačine, pa i one koji ne slušaju ništa, al’ eto, vole da izdivljaju baš uz The Prodigy.

Verovatno ni sam bend nije mogao da pretpostavi u šta će sve ovo izrasti kada su se okupili 1990. godine. Ali dobro su se snašli.

Bili su šoumeni i razvalili su svako mesto na planeti koje su posetili. Ako posle njihovog koncerta niste bili izgaženi, pocepani i lakši bar tri kilograma, ali i neizmerno srećni, onda verovatno niste ni bili na njihovom koncertu.

A nisu The Prodigy tim prejebenim nastupima, kao mnogi drugi bendovi, “vadili” lošu studijsku muziku. Naprotiv.

Bar nekoliko njihovih albuma su čista remek-dela crossover zvuka. Pa da su snimili samo Experience, Music For The Jilted Generation i The Fat of The Land, ništa više ne bi bilo potrebno.

Ali nastupi su bili iskustvo. To nisu bili samo koncerti, to je bilo pomeranje granica, to je bilo ispitivanje izdržljivosti, to je bilo pumpanje bezgranične energije.

A u epicentru te masovne, veštački proizvedene entropije obično bi se nalazio upravo on. Keith Flint. Čovek iz tunela. Toliko upečatljiv da su mnogi posle “Firestarter” spota mislili da je on Prodigy.

A on je taj koji loži, on je taj koji nikad nije izvukao visoko C, ali će zauvek ostati jedan od najupečatljivijih frontmena koga je ova planeta videla.

Keith će vas iskidati svojom energijom, on će vas čikati da uletite u šutku, on će skočiti u masu i urlati na nju, on će vam mahati dok radite crowd surfing i grčevito pridržavate proklete pantalone da se ne biste u gaćama vraćali kući posle koncerta, on će proliti poslednju kap znoja na stejdžu jer želi da vam pokaže da se i dalje loži na Prodigy najviše od svih ljudi.

Ako su The Prodigy pankeri presvučeni u slojeve elektronike, onda je Keith Flint personifikacija tog tako atipičnog i tako dragog panka.

On je post-apokaliptična njuška koje su se naši roditelji grozili, a mi smo ga gledali kao Boga, sa kojim pirsingom i tetovažom više i kojim pramenom kose manje.

Keitha Flinta više nema. Napustio nas je u svojoj 49. godini. Da li ima The Prodigyja?

Ne znam da li je za to pitanje suviše rano, ali kad god bude bilo postavljeno, za mene dileme nema. The Prodigy bez Keitha – ne postoji.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

1 Comment

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

FESTIVALŠTINA VOL. 1: Miks žanrova ili jedan pravac, pitanje je sad?

Sledeća priča

ALBUM PO ALBUM: The Prodigy – Trideset godina surove energije

Najnovije iz rubrike Članci i analize