fbpx

MUZIČKA KRITIKA U 21. VEKU: Žilavi mamut sa kojim ne znamo šta bismo

5 minuta čitanja

U svetu, sudeći po podacima iz ove knjge, godišnje izađe 40.000 albuma. I ovo je konzervativna procena. Verovatno ih je i više, ali zadržimo li se čak i na toj konzervativnoj proceni, ovo je poprilično zastrašujuć podatak.

Zašto zastrašujuć?

Da bismo došli do toga, treba najpre konstatovati da je hiperprodukcija danas veća nego ikad. Tome je pogodovalo više faktora, a prvenstveno sve niži troškovi pravljenja muzike. Instrumenti su postali poprilično jeftini, a vrlo su dostupni i studiji i najraznovrsniji alati za snimanje. Klincima danas, čini se, ne manjka ni vremena za vežbanje, tako da svedočimo svakodnevnom bombardovanju novim izdanjima u svim žanrovima.

Dodamo li svemu tome internet, kao sredstvo koje je svu tu muziku učinilo ekstremno dostupnom, dobijamo jedan ambijent koji na mnoge konzumente muzike može delovati vrlo demotivišuće. Kada si sa svih strana zatrpan tolikim bogatstvom, odakle krenuti? Na šta kliknuti? Kako napraviti selekciju? Jer preslušati svih tih 109,5 albuma (najmanje) koji dnevno izađu nije opcija. Ne biste stigli čak ni ako ste Vučić i ne spavate uopšte.

Odlični studijski uslovi nisu više privilegija imućnih muzičara/FOTO: Pixabay

Da li sve ovo muzičku kritiku može ponovo da vrati na scenu? Može li ona ponovo da postane relevantna, bar delimično koliko je bila nekad?

KAKO SU BEAVIS I BUTTHEAD STVARALI I UNIŠTAVALI KARIJERE

Pre nekoliko decenija muzička kritika mogla je da stvori i uništi karijeru. Nije to, naravno, bilo pravilo, ali ukoliko ste bili bend u povoju ili čak usponu, dobra kritika je i te kako mogla da vam pomogne da stignete do trona, kao što je i loša mogla da vas značajno uspori na tom putu. Koliko je to daleko išlo, govori i podatak da je Dee Snider, pevač sastava Twisted Sister, svojevremeno okrivio Beavisa i Buttheada, animirane likove iz istoimenog MTV šoua, za profesionalni neuspeh.

“Beavis i Butthead? Ta dva jebena kretena su mi uništila karijeru!”, sumirao je Dee Snider situaciju kada su ga pitali šta misli o dvojici animiranih likova upitnih mentalnih kapaciteta.

Iako ne mogu da se podvedu po klasičnu muzičku kritiku, Beavis i Butthhead su u svakoj epizodi komentarisali aktuelne spotove, a nemali broj puta mogle su se devedesetih godina čuti priče da njihova presuda od svega dve reči, koja je glasila “It Sucks”, mogla drastično da utiče na komercijalni uspeh nekog  albuma.

Nije, takođe, tajna ni da su White Zombie, za razliku od Twisted Sistera, u određenoj meri dugovali svoj uspeh u Americi upravo Beavisu i Buttheadu, koji su im bili neskriveno naklonjeni. Sve ovo je samo jedan od primera koji svedoče o tome koliko je muzička kritika, pa makar dolazila i od dva pomenuta animirana lika, nekada bila moćna.

Uticajni dvojac: Beavis i Butthead/FOTO: Daily Maverick

Naravno, kontekst je bio potpuno drugačiji. Najpre, muzika je tada bila mnogo manje pristupačna. Ploče, pa zatim kasete i diskovi, bili su skupi mediji i slušalac nije mogao tek tako da rizikuje da kupi album koji mu se neće dopasti. U najboljem slučaju mogao je da računa na to da će u music shopu moći da presluša bar delić albuma i na osnovu toga donese odluku.

Tu dolazimo do drugog faktora, a to su mediji. Zanemarimo li mogućnost da sami preslušate deo nekog albuma i kupite ga jer vam se dopao na licu mesta, slušaoci su se mnogo češće odlučivali da konzumiraju ono što su mogli da čuju na radio-stanicama ili televizijima ili ono o čemu se pisalo u muzičkoj štampi. Najjača preporuka bile su svakako recenzije kritičara koji su neretko uživali status pravih malih zvezda čija se reč sluša i uvažava. Takvu situaciju imali smo čak i na prostoru bivše Jugoslavije, gde su autori poput Pece Popovića, Petra Lukovića, Branimira Loknera, Žikice Simića ili Petra Janjatovića i te kako uticali na formiranje muzičkog ukusa mladih.

MP3 ĆE PROMENITI SVE

Tokom nesrećne 1993. godine, dok smo mi uživali u blagodetima jedne od najvećih inflacija ikada zabeleženih, svet je počeo da uživa u MP3 formatu. Dok smo mi konvertovali bezvredne milijarde dinara, u belom svetu ljudi su počeli da konvertuju muziku u digitalnu formu.

Verovatno ni tamo nisu sanjali da se dešava nešto što će izazvati tektonske poremećaje i u potpunosti promeniti budućnost muzike i muzičke industrije. Upravo je prevođenje muzike na digitalni teren posredno dovelo i do pitanja kojim se ovde sada bavimo. Digitalizacija muzike koincidirala je sa ulaskom interneta u masovnu upotrebu.

Prevođenje muzike u digitalnu formu je bilo tektonski potres/FOTO: Pixabay

Bilo je potrebno samo još da infrastruktura dovoljno ojača, pa da se muzika sa polica u prodavnicama preseli na internet, bilo na torente, bilo na striming servise bilo na sajtove samih bendova, koji su sami odlučivali pod kojim će ih uslovima dati publici.

A GDE JE TU KRITIKA?

Dolazimo do današnjeg trenutka, onih 40.000 albuma godišnje i mesta muzičke kritike u tom novom, radikalno izmenjenom kontekstu. Paradoksalno, dok je muzička kritika nekada intervenisala kao olakšavajući faktor zbog visoke cene i male količine muzike koju smo mogli da priuštimo, danas je u situaciji da interveniše upravo iz suprotnih razloga, zbog jeftine i preterano dostupne muzike, prevelikog broja izvođača i albuma koje možemo da preslušamo gotovo trenutno.

Dovoljno je ukrstiti samo servise poput BandCampa, Spotifyja, Deezera i SoundClouda, te osetiti pravu paralisanost pred svim tim novitetima koji besomučno izlaze. Govorimo, naravno, o slušaocima koji žele da istražuju i otkrivaju novu muziku. Oni koji idu samo na provereno sa hiperprodukcijom nemaju problema.

Poslednjih godina recenzije, bar sudeći prema našem i iskustvu pojedinih domaćih i inostranih kolega sa kojima smo razgovarali na tu temu, ponovo dobijaju na zamahu i značaju. Godišnje liste najboljih albuma su sada već redovno među najčitanijim tekstovima. Već i činjenica da je muzička recenzija uopšte preživela poslednje dve dekade govori o tome da ljubitelji muzike i dalje vole da im se bar nekako skrene pažnja na ono što bi moglo da vredi u moru svih tih novih izdanja.

Muzička kritika je izgubila na značaju/FOTO: Pixabay

Lično volim svake godine da ispratim liste u svim relevantnijim medijima koji se bave žanrovima koje pratim i na taj način dobijem sasvim solidan presek mainstream i underground albuma koji su vredni pažnje. Često se taj presek značajno poklopi sa mojim ličnim izborom, ali takođe i otrkijem niz albuma za koji se ispostavi da su i te kako dobri, ali su mi eto promakli.

Da li muzička kritika može ponovo da bude značajna kao nekad? Osim u nekim baš izuzetnim slučajevima, ne. Da li može da stvara i uništava karijere? Teško. U eri društvenih mreža, kada čak i negativan publicitet može lako da se preokrene u korist izvođača, muzička kritika nema tu moć. Pre bi se reklo da je ta moć sada na terenu što redovnijeg izveštavanja o nekom bendu, čime se povećava njegova vidljivost i održava hajp.

Muzička kritika danas nije toliko bitna kao pre četiri decenije, ali nije ni toliko nebitna koliko je bila od 2000. pa naovamo. I možda je to njena idealna pozicija. Nema potrebe da puca na visoko. Možda ona upravo treba da bude taj neki ortak koji prati dešavanja i koji će da ti kaže “Ej, probaj sa ovim, možda ti se dopadne”. Da li će ti to reći na 400 ili 4000 karaktera, kroz suvu faktografiju ili filozofsku akrobaciju, manje je bitno. Suština je samo da ti pritisneš to “plej” dugme i ugledaš svetlo na kraju tunela hiperprodukcije.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

10 najboljih citata Petera Steelea (Type O Negative)

Sledeća priča

ALBUM PO ALBUM: Death – Rađanje ekstremnog zvuka

Najnovije iz rubrike Članci i analize