Osam godina nakon prve posete, legendarni Bay Area thrasheri odlučili su da ponovo zasviraju u Beogradu. Može se konstatovati da su održali reč; te 2004. su se, naime, zapitali zašto im je, kog đavola, trebalo 25 godina da prvi put posete Srbiju i obećali da će im biti potrebno znatno manji protok vremena do sledeće posete.
Atmosferu je dodatno podgrejala i činjenica da set obuhvata kompletan Black album, čedo koje ih je vinulo u sam mejnstrim i od njih načinilo ime prepoznatljivo koliko i Madonino; jer, danas za Metallicu znaju svi, čak i oni koji pojma nemaju šta to ime znači.
Čudni su putevi gospodnji, a Metalllicini još čudniji. Bend koji je iz albuma u album uvek drastično evoluirao, ostavljajući prethodni izraz iza sebe bez osvrtanja, jasno je stavio svima do znanja da mu se živo jebe da li neko želi novi Master of Puppets ili još jedan Load. Radili su ono što su smatrali da treba u datom trenutku i ne sumnjam da bi bili u stanju da snime album sa Lou Reedom ukoliko bi to poželeli. A, da, to su nedavno i učinili.
A na Ušće se, kažu različiti podaci, sinoć sjatilo između 30 i 35 hiljada ljudi. Nikad više Metallica logoa na jednom mestu. U fan pitu najnapaljenija raja, a opet pitom neki narod, izaš’o sam posle koncerta sa Ušća k’o da sam u apoteci bio, a ne na metal koncertu.
U snake-pitu i prvim redovima gomila Bugara, jedan je mahao zastavom tri sata, pa ne bi da ga plaćaju za to, ali sa druge strane to i nije ništa čudno jer je reč o ekipi koja je Metallicu pratila i u Pragu, a putešestvije nastavljaju i na ostatku turneje. Dakle, oni najzagriženiji.
No, krenimo redom.
Francuska zver
Francuski sastav Gojira (izgovara se Gođira, da napomenemo pošto to proteklih dana beše nesavladiva enigma za većinu srpskih poslovično nepismenih medija) na scenu je izašao već nešto pre 18:30. Poznavaoci već znaju o kakvom je monstruoznom bendu reč. Ovo je jedan od najcenjenijih metal sastava mlađe generacije, surovost uobličena umonolitni progressive/death metal. Uprkos činjenici da su nastupali maltene tokom dana, što uz njihovu pojavu, zvuk i imidž nikako ne ide, Francuzi uspevaju da izvuku maksimum iz krajnje nezahvalnih okolnosti. Iako prekratak, njihov set je, može se reći, obuhvatio onu najelementarniju esenciju zvuka koji su gradili godinama. Potmuli Morbid Angel rifovi, tehnikalije i repetitivnost sa smislom, Meshuggah uticaji, sve to zaokruženo očekivano savršenim muzuciranjem pokazuje zašto Gojiru mnogi vide kao sledeći zaista veliki metal bend.
Oroborus, Heaviest Matter of the Universe, Flying Whales, L’Enfant Sauvage, Toxic Garbage Island i Vacuity spakovani su u nešto vise od pola sata kratkog, ali vrlo efektnog nastupa. Dovoljno da zadovolji radoznalost, ali ne i da utoli žeđ za njihovim celovečernjim nastupom koji će se, nadamo se, uskoro desiti i u našoj zemlji, ukoliko promoteri budu imali sluha.
Razočarenje
Machine Head na scenu izlaze nešto posle 19 časova. Ovaj sastav je u Beogradu prvi put nastupio 2004. godine, baš u periodu kada su albumom Through the Ashes of Empires pokušavali da se izvuku iz kreativne krize koja je postala i vise nego očigledna na albumu Supercharger. No, taj koncert bitan je i iz još jednog razloga: prethodne noći je, naime, u Ohaju tokom koncerta na stejdžu ubijen Dimebag Darell, gitarista legendarne Pantere i jedan od najkreativnijih gitarista u žanru ikad. Tako je Machine Head na koncertu sa fanovima iz Srbije obeležio ovaj tragičan momenat, što pevač Rob Flynn nije propustio da pomene na sinoćnjem nastupu.
No, to nije moglo mnogo da doprinese kvalitetu same svirke koja, mora se reći, nije bila na očekivanom nivou. Dva su razloga za to, prvo loš zvuk (neoprostivo na ovako velikom događaju), a drugo, set lista je bila sačinjena uglavnom od numera sa novijih albuma na kojima su Machine Head publici želeli da pokažu kako znaju da sviraju. Ti albumi, u prvom redu Blackening i Unto The Locust jesu dobri, ali za kućno slušanje. U koncertnom okruženju, međutim, pesme poput Darkness Within i I Am Hell mogu biti i te kako naporne. Dodamo li tome i činjenicu da je izostala legendarna numera Davidian, koju su MH svirali dan pre u Pragu, dolazimo do zaključka da će ovaj njihov gig vrlo brzo pasti u zaborav, a da ćemo uspomene i dalje evocirati sećanjem na fantastičan koncert na Beogradskom sajmu 2004. godine.
Thrash pre nego kaubojština
Oko 21:15 svetla se gase, a huk mase postaje nepodnošljiv. Valjda je to jedan od onih osećaja na koji se nikada ne navikneš, ma koliko puta ih doživeo. Uzbuđenje i jeza koje u takvim momentima prodrmaju čoveka jasno kažu da si baš tamo gde treba da budeš. A tu, u mraku pocepanom svetlima mobilnih telefona, Morriconeova tema Ecstasy of Gold ne čini da se osećaš manje tremarošom. Naprotiv, tenzija raste dok se na video bimovima smenjuju kadrovi filma “Dobar, loš, zao”.
A onda erupcija oduševljenja; na scenu iskaču matorci iz San Franciska i publiku časte numerom Hit The Lights sa prvenca Kill Em All. I nekako onda sasvim ima smisla to što je James Hattfield odenut kao da su thrash osamdesete ponovo tu. Prsluk prepun prišivača, među kojima dominira Motorhead, kao i opasač sačinjen od teške municije možda jesu deo pozerske ikonografije, ali svakako više prijaju od imidža olinjalih kauboja iz Load/Re-Load faze. Jer, jebiga, ovde se pije pivo, slemuje se i svira se air gitara uz jebačke rifove, ali se nikako lasom ne ganjaju volovi po novobeogradskim livadama.
Master of pupets, The Shortest Straw, For Whom The Bell Tolls i Battery u kratkim rezovima prave prelaz kroz karijeru benda pre nego što je na red došao famozni Crni album. Pauza je namenjena za kratak film o izdanju koje je prodato u 25 miliona primeraka i koje je i dan-danas stožer karijere Metallice. Možemo se sporiti oko toga da li je album dobar ili loš; možemo se sporiti i o tome šta bi bilo da nije snimljen; vrlo je verovatno, međutim, da bi Metallica danas bila tek jedan osrednji metal bend u međuvremenu ogrezao u alkoholu i countryju, te da metal ne bi imao jedan takav stožer koji uspešno odoleva vremenu, uprkos ne baš sjajnim novim albumima.
Sledećih sat vremena četvorka vrlo disciplinovano svira svih 60 i kusur minuta ovog klasika. Malo je reći da je uživanje slušati numere koje nikada ranije nisu izvedene uživo i to baca u senku čak i povremena Larsova ispadanja iz ritma, koja mu poslednjih godina polako postaju trademark. A Black album je jedan od onih, ma koliko komercijalan bio, koji se otkriva iznova i iznova i čije detalje možeš “provaliti” čak i posle decenija slušanja.
Lakoća kojom Metallica svira je adut koji oni vrlo vešto koriste. Ležernost pre nego mačizam koji ih je nekada krasio jako prija jer ne očekuješ baš od ljudi u godinama da se lože kao klinci. Metallica je odrasla sa svojom muzikom, a sada sa njom i stari onako lepo, poput Šona Konerija. I upravo ta skromnost se vrlo lepo uklapa sa raskošnim zvučnim i vizuelnim efektima. Eksplozije i svetlosni efekti u kombinaciji sa efektnim Black rifovima funkcionišu besprekorno. Feedback publike, bar u fan-pitu, osim u prvim redovima i nije bio preterano frenetičan. Izgleda da je dobar deo ljudi platio kartu da u miru odgleda koncert bez preterane tučnjave ili guranja, a u fan-pitu je bilo mesta za sve.
Za bis su ostavljene Fuel, One i Seek And Destroy, te se na neki način vraćamo istim putem koji smo i krenuli, nazad sve do prvog albuma.
I to je to, priča je zaokružena. Respektabilno vreme koje su članovi Metallice posvetili fanovima po završetku koncerta za svaku je pohvalu. Jer svaka reč, svaki pozdrav, svaka poklonjena bubnjarska palica ili trzalica, ma koliko bila predviđena protokolom, nekom će klincu u prvom redu značiti toliko da će sutradan verovatno i on svoju decu dovesti na neki sledeći Metallicin koncert, kao što su mnogi roditelji to učinili sinoć. A to je, bezrazložno optimistički gledano, možda jedan mali, ali svakako značajan korak ka oživljanju normalnih vrednosti u ovoj zemlji, oživljavanju moralnih kodova koji nisu odenuti u prekratke miniće i posađeni u krilo duplo starijeg matorca na splavu pored Dunava. Ako je i od jednog koncerta, dosta je.