fbpx

In Flames – I, the Mask (2019)

3 minuta čitanja

Ako se posmatra poslednja decenija stvaralaštva kultnih In Flames, deluje kao da su Šveđani lutali i konačno pronašli pravi zvuk na novoj ploči „I, the Mask”.

Odmah na početku, nekoliko napomena jer smo osetljivi na In Flames. Nekada melodeath pioniri, a sada alt-metalci, In Flames su meni jedan od omiljenih bendova, tako da je ovo skroz subjektivna procena najnovije trinaeste ploče kvinteta iz Geteborga. I odmah da zaključim: vratio se jezivi šaljivdžija Jester! I to baš dobro. Još, I, the Masknije novi „Whoracle”, niti očekujem da će u budućnosti In Flames izbaciti slično remek delo. Tako da odmah odustanite od slušanja ako ste gajili nadu da se tu nešto promenilo. Nije, kao ni u prethodnih 10-15 godina.

Bez obzira na sve to, novi album je najbolje što In Flames ima u poslednjoj deceniji. Na novoj ploči rasprštale su se predivne melodije i dobri rifovi. Vokali i gitare dominiraju, a elektronika i klavijature se ubacuju taman kako treba. Sve je produkcijski lepo upakovano.

Nisam od onih koji hejtuju kada neki bend, a naročito jedan od omiljenih, promeni stil muziciranja. Štaviše, smatram da je to normalno, a nekad i poželjno. Nekako, In Flames deli sličnu sudbinu kao i Metallica. Više puta su menjali stil, čini mi se bar tri puta. Dobijali su i gubili fanove, prodali se, kako to narod kaže. Meni to nije problem, jer je ipak kvalitet uvek bio presudan. Na primer, u istoj meri uživam kada čujem „Master of Puppets” i „The Outlaw Thorn”. Ali, vratimo se na In Flames.

Realno, sa prethodnim albumom Battlesiz 2016. godine su prilično zeznuli stvar. Mislim da nikada nisu baš toliko zgrešili u svojoj bogatoj diskografiji. Jednostavno, taj album je bio katastrofa, najveća od 2008. godine kada su izbacili A Sense of Purpose. Tada se baš videlo kako nedostaje kreativna snaga gitariste Jesper Strömblada i bubnjara Daniel Svenssona. Nakon toga, u bendu su ostali još Anders Fridén i Björn Gelotte od tog najpostojanijeg sastava.

Što se tiče novog albuma, prvi utisak je omot koji je na I, the Maskstrava, kao i ceo buklet koje baš izgleda dobro i bogato – punih 28 strana. I Jester je svuda. Slikovna podrška podseća na A Sense of Purpose”, deluje kao strip. Jedina razlika su boje. Na „A Sense of Purpose” su dominantne zelena i žuta, dok je „I, the Mask” dosta mračniji i preovlađuju nijanse crne boje.

U muzičkom smislu, ceo album je podeljen na tri trećine. Možda je tako namerno urađeno. Pesme su slične strukture – dve strofe, refren, solaža i ponovo refren. Veoma su catchy, pevljive i lako pamtljive. Tekstovi su dobri, kritička razmišljanja o egzistencijalnim društvenim problemima, ali nekako odišu pozitivnom energijom. Nema mistike, čisto da znate.

Prve četiri pesme su čisto cepanje! Bilo bi super da je album nastavio tom žestinom i brzinom do kraja, no dobro. Anders je u toj prvoj trećini menjao growl i clean stil pevanja, dok su refreni, sada već tradicionalno samo „čisto” pevanje. Bitna razlika je što sada clean vokali ne zvuče mučno, depresivno i dosadno, sa puno melanholije koja nema smisla, kao na prethodna tri albuma. Ovog puta su malo svežiji i vedriji.

Posle četiri brze pesme sledi „Follow Up”, jedna laganija numera koja počinje akustičnim i nežnim melodijama. Deluje kao da su je Anders i Björn namerno stavili tu kako bi slušaoci napravili pauzu od silne žustrine sa početka. Dobro je što u ovoj pesmi refren prati melodični buka koja baš tera na cupkanje nogama. Od tada pa sve do devete pesme „Burn” nećete čuti growl vokale, što je zanimljiv pristup.

Ipak, u drugoj trećini ima dobrih stvari. Naročito se ističe This Is Our House koja je prava koncertna i radijska pesma, onako baš himnična i za „paljenje” mase. Prati je sjajna melodija, koja deluje skroz pozitivno, kao i jak, jednostavan rif. Refren je odličan. Prosto možeš da osetiš kako te masa nosi kada Anders peva: „This is our time, I hear the sound, of a thousand drums.” Pravi radio hit! In This Life je verovatno najslabija pesma na albumu i podseća na one Andersove žalopojke iz „Battles” ili „Siren Charms” faze. Prilično dosadna pesma, iritantna.

Sve se menja sa „Burn”, koja slušaoca prene iz zevanja, jer tada počinje poslednja trećina na albumu u kome se ponovo mešaju stilovi pevanja, s tim da pesme nisu baš tako brze kao na početku. U tom trećem delu je posebno primamljiva stvar Deep Inside. Počinje zanimljivim istočnjačkim rifom i nastavlja se u brzom i dobrom ritmu do kraja, čak je i solaža i više nego pristojna. Mislim da je Anders najbolje otpevao ovu pesmu.

I, the Maskje dobar izbor ako ste se konačno dogovorili sa samim sobom da In Flames nije više melodeath bend. Na novom albumu nećete čuti „Artifacts of the Black Rain” ili „Episode 666”. Najpribližnije je „The Mirror’s Truth” ili „Sleepless Again”. Inače, I, the Maskbi dobio ocenu tri, ali iz sentimentalnih razloga, konačna ocena je četiri. (smeh)      

OCENA: [usr 4 size=20 text=”false”]

4 Comments

  1. […] od 13 studijskih albuma. Nedavno su izbacili dobru ploču „I, the Mask” koju smo propratili recenzijom, i što nas je istovremeno podstaklo da ponovo preslušamo In Flames i izaberemo najbolje pesme. […]

  2. […] od 13 studijskih albuma. Nedavno su izbacili dobru ploču „I, the Mask” koju smo propratili recenzijom, što nas je istovremeno podstaklo da ponovo preslušamo In Flames i izaberemo najbolje pesme. […]

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Astronoid – Astronoid (2019)

Sledeća priča

Slipknot – We Are Not Your Kind (2019)

Najnovije iz rubrike Albumi