fbpx

Devin Townsend Project u DOB-u: Frank Zappa progresivnog metala

3 minuta čitanja
Devin Townsend

Sastav Devin Townsend Project, jedna od brojnih kreativnih inkarnacija kanadskog umetnika Devina Townsenda, pred publikom u Beogradu priredila je jednoiposatni šou koji je obilovao pre svega dobrim raspoloženjem i atmosferom kakvu ne možete često videti na metal koncertima.

Ponekad je koncert samo koncert. Dobro odsvirana dobra muzika. Nije ni to malo, da se razumemo, ali kada preko toga dobijete i odlično raspoloženje i ekipu na stejdžu koja vas tera da se sve vreme kliberite kao šiparica, može se reći da ste imali čitavo iskustvo koje nećete tako lako zaboraviti.

Koncert u DOB-u otvorio je norveški bend Fight The Fight. Ako se ja pitam, prilično čudan izbor, s obzirom na to da je u pitanju modern/alternative metal/metalcore sastav prilično generičke i neubedljive koncepcije. Prosto zamislite bilo koji prosečni bend ovog usmerenja i tu ste.

Fight The Fight

Ima tu povremeno „mesa“, umeju da iznenade pojedinim stilskim akrobacijama, ali to u njihovom pristupu nije pravilo već izuzetak. Usviravanje je takođe neophodno, ali ako ništa drugo, uočljiva je ambicija. Videćemo u narednim godinama da li će je ovaj bend pretočiti u nešto konkretno ili će samo tiho usahnuti sa trendom koji furaju.

Posle četrdesetak minuta Fight The Fighta, tačno u 21:30 stejdž je u mraku, a uskoro na njega, uz zvučne efekte, izlazi ekipa iz Kanade.

Uvod u set su pesme Rejoice i Night, sa albuma Z2 i Ocean Machine. Publika već tada burno reaguje, ali pravo oduševljenje kreće sa friškom pesmom Stormbending sa aktuelnog albuma Transcendence, koja se izgleda za kratko vreme odlično primila među publikom.

Devin na stejdžu konstantno pravi grimase, smeje se, komunicira sa publikom, a uz sumanuti osmeh, za koji često niste sigurni da li je pravi ili je samo deo scenskog nastupa, ljudima govori svoje sada već legendarno „Fuck you“.

Devin Townsend Project

Ne propušta, naravno, priliku da ispriča pokoji vic ili anegdotu sa turneje, a ono što se nameće kao zaključak jeste da, ukoliko ikada propadne kao muzičar i producent ili mu to jednostavno dosadi, stendaperi će dobiti ozbiljnu konkurenciju.

Nižu se Deadhead, Supercrush, Kingdom i drugi hitovi iz njegove bogate karijere, a splet opakih rifova, teškog gruva, povremeno prenaglašene teatralnosti i Devinovog lucidnog pevanja koje tako lako balansira od otrovnih vriskova do detinje naivnog pevušenja, čini da više od sat vremena svirke proleti za, po subjektivnom osećaju, circa 10-15 minuta. „Time is the human construct“, reče uostalom Devin u „Stormbendingu“.

Zvanični deo koncerta je brzo bio završen. A pošto Devin nije sklon samo autoironiji, već često tokom svirki voli da dekonstruiše i uobičajene koncertne rituale, običaje, tradicije i šablone, pre odlaska benda u bekstejdž kaže:

„Sad ide onaj deo kad mi, kao, idemo sa stejdža, zdravo, hvala vam, vidimo se sledeći put, a vi onda vičete da se vratimo i odsviramo još nešto! Dakle, hvala vam, nećemo više nikada doći, jebite se, laku noć!“, reče Devin i ode sa stejdža.

Publika je, treba li reći, kao pozvala bend nazad, a Devin se, naravno potpuno zatečen i raznežen, vraća sa akustičnom gitarom i kreće sa izvođenjem fantastične balade Ih-Ah!. Uskoro mu se pridružuje bend, a za kraj su ostavili ni manje ni više nego epsku 12-minutnu Higher. Iako je običaj da se za kraj koncerta ostave „sigurice“, hitovi koje svi znaju, Townsend i ekipa su se odlučili za novu pesmu i to poprilično komplesknu. Moram da priznam na moju sreću, jer mi je za kratko vreme postala jedna od omiljenih njegovih, a koliko vidim ni ostatak krcate sale Amerikana se nije mnogo bunio.

Po završetku nastupa, svetla se pale, Devin se zahvaljuje publici, ovog puta ne u sklopu fingiranog šoua već iskreno, a deljenje trzalica i drugih sitnica i pozdravljanje sa publikom oteže se još dobrih 10-15 minuta.

Ako postoji nešto što bi moglo da se nazove „ikone metala“, Devin Townsend bi svakako morao da se ubroji u tu ekipu. Osim što je objavio veliki broj fantastičnih albuma i svoj producentski pečat ostavio na još većem broju, reč je čoveku koji sa svojih 45 godina održava nikad vedriji duh i koji uspeva da ga prenese i na publiku. I ne, nije mu dovoljno što se on glupira i dobro provodi na sceni. On hoće da se i vi provedete makar toliko dobro.

Devin je hiperaktivni čudak, perfekcionista i kreativac koji sebe nikada nije shvatao previše ozbiljno, uprkos tome što je snimio brdo vanserijski dobre muzike. rekao bih da je Devin zapravo Frank Zappa progressive metala. Možda i metala uopšte.

I zato je sinoć trebalo da budete u DOB-u. Ako niste, potrudite se da nekad, u nekoj prilici budete ispred stejdža na kojem on i njegova ekipa nastupaju. Makar da vidite kako izgleda zabavan metal koncert rasterećen svih očekivanih žanrovskih i koncertnih klišea.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Pain u DOB-u: Meandri iščašenog uma

Sledeća priča

ARCH ENEMY i JINJER U BEOGRADU: Brutalna lekcija švedske mašinerije

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta