fbpx

Da li je publika u Srbiji posebna i zašto ne?

3 minuta čitanja

singer-690117_1280U Srbiji postoji mnogo publika. Razlikuju se u dosta toga, od muzike koju slušaju do brojnosti, ali postoji jedna stvar koja je tipična manje-više za sve. Visoko mišljenje o sebi samoj. Jako visoko mišljenje.

Pratim veliki broj različitih muzičkih žanrova, od najekstremnijeg metala od najpitkijeg popa, i nakon koncerata, bez obzira koji je žanr u pitanju, nekako bi uvek isplivao stav jednog dela publike (ponekad većeg, ponekad manjeg) da je koncert “odrađen”, da je u pitanju bila “tezga” i slično (što je fenomen svoje vrste; kako se uopšte definiše šta je “tezga”, a šta je “ostavljeno srce na terenu”, koji su tačno kriterijumi za to?), što se videlo i posle nedavnog koncerta Robija Vilijamsa.

Glavne zamerke bile su da je koncert tek “odrađen” da se uzme novac, da nije valjao zvuk, da tehnikalije generalno nisu bile na nivou, energije je takođe manjkalo, o repertoaru da ne govorimo, totalni fail…sve u svemu, potop.

Nemam običaj da komentarišem domaću koncertnu publiku, čak sam često ulazio u sukobe sa raznim organizatorima zbog toga što fanove krive za sve i svašta, ali postoji ta generalna tendencija kod publike u Srbiji da misli da je mnogo posebna i da izvođač treba da baš u Srbiji uradi nešto što ne samo da ne radi na ostatku aktuelne turneje, već i nešto što nije uradio nikad tokom svoje karijere.

A istina je da niste posebni. Izvođači koji na turneji provode mesece, pa i godine, odvojeni od porodica, izloženi žestokom stresu, profesionalno obavezni da izađu na stejdž i budu dobro raspoloženi čak i kada im uopšte nije do toga, najčešće vas vide kao vrlo sličnu masu ispred stejdža, samo u nekoj drugoj državi.

smartphone-407108_1280
FOTO: Pixabay

Taj izvođač vas ne vidi kao nešto mnogo posebne (zapitajte se i po čemu bi mogao?) i ne želi da za vaše karte (ako ćemo da cepidlačimo, obično plaćene mnooooogo jeftinije nego u EU, a o USA da ne govorimo) dubi na glavi da biste se vi osetili drugačijim od ostalih. Na kraju krajeva, najpošteniji odnos izvođača prema publici i jeste da mu svaki fan bude jednak i da svaki fan dobije otprilike isto bez obzira da li je u pitanju London, Los Anđeles, Beograd, Bukurešt ili Tbilisi.

Izuzetaka naravno ima. Kada izvođač, recimo, snima DVD baš na koncertu kojem ti prisustvuješ. Ili kada je reakcija publike baš toliko frenetična, iskrena i luda da uspe da dotakne čak i turnejama otvrdnuto srce umetnika. Dakle, da bi on bio drugačiji prema vama, morate biti i vi drugačiji prema njemu. Morate ga  izbaciti iz koloseka. To što ćete stajati kao skamenjeni sve vreme, jedini pokret napraviti prilikom otvaranja kišobrana (usred koncerta, pobogu!) ili fotografisanja i jedva dočekati kraj svirke neće delovati baš stimulativno na izvođača.

Koncert je razmena energije. Ako publika uzvrati većom dozom energije izvođaču, i on će se onda više potruditi, malo drugačije tretirati publiku i na kraju će poneti lepe utiske sa događaja.

concert-601537_1280
FOTO: Pixabay

Prisustvovao sam takvim koncertima, zaista se dešavaju. Ali je potrebno da ne budete kao kuvana pileća noga. Zaista morate biti posebna publika da bi vas neko tako tretirao.

Pre deset godina u beogradskom SKC-u gostovali su doom/gothic metal legende Paradise Lost i tada malo poznati izraelski ethno/death metal sastav Orphaned Land. Desilo se da je beogradska publika bila toliko dobro upoznata sa opusom Izraelaca i toliko ih sjajno primila da je, po završetku njihovog seta, uporno skandirala kako bi ih dozvala na bis. Za predgrupe na toj turneji bis nije bio predviđen, pa je reakcija publike u Beogradu potpuno zatekla momke iz Orphaned Landa, koji su izašli na scenu i rekli kako im se ovo prvi put dešava, iako su već mesecima na turneji. Odsvirali su bis (odnosno improvizovali, pošto nisu bili spremni za tako nešto), a nedavno kada su ponovo gostovali u našoj prestonici, prisetili su se tog nastupa koji im je ostao u vrlo lepom sećanju.

Na kraju krajeva, zašto je uopšte i bitno da budemo toliko posebni u odnosu na druge? Zašto je bitno da izvođač na koncertu u Srbiji prolije bar grašku znoja više nego u nekoj drugoj zemlji?

concert-706012_1280
FOTO: Pixabay

 Ako baš hoćete da vam se peva na uvce i da vas izvođač lično ispoštuje da biste zadovoljili svoj egocentrizam, nemojte ići na koncerte za 30.000 ljudi. Idite na underground hardcore svirke za 20-30 ljudi, tu postoje veće šanse za takve prisne odnose.

Ne vredi meriti na kantar zalaganje muzičara ako vam on daje tačno onoliko koliko daje i svima ostalima. Muzika je danas industrija, mašinerija. Naročito ona velika, komercijalna. Turneje su do poslednjeg detalja isplanirane. Set liste u većini slučajeva definisane i potpuno iste za svaku zemlju. Eventualno postoji nekoliko rezervnih pesama koje se povremeno smenjuju, ali to je to. Postoje, naravno, izuzeci, ali ovo su pravila po kojima današnja muzička industrija (uglavnom) funkcioniše. I tu nema mnogo mesta za improvizacije.

Što pre ovo shvatite, pre ćete prestati da tražite dlaku u jajetu i početi da zaista uživate u koncertima.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

1 Comment

  1. Shvatila sam poentu teksta ali nije sve tako crno i belo, Verovatno jer ovde kada daš pare za koncert skupljaš ih kao lud i odvajaš od nečega jer je situacija takva kakva je pa ljudi očekuju da ih neko ispoštuje ili konstatuje da su došli. Da ne spominjem koliko sam kivna na organizaciju sa silnim ponavljanjima mada znam da je ovde i interesovanje za ono što ja slušam manje od grandovskog i metala, pa kad nešto i ubodu a onda se zaista zezne sa lošim ozvučenjem ili je bend baš tad nadrndan..tja.

    Pitanje kakav će biti nastup zavisi i od izvođača. Stara škola Leonard Cohen je imao koncert kao da je Balašević što je za njegove godine fascinantno a i publika je pokazala da to ceni, održao lekciju svim novonastalim bendovima koji otaljavaju sa sat, sat i 15, 20, 30 minuta . Bolji smo od Skandinavaca koji stoje mirno sa prekrštenim rukama na grudima i kvare atmosferu a zauzmu busiju u prvim redovima, Mađara koji umeju da se suludo guraju i šutiraju na koncertima gde tome nije mesto tipa The Cure, a mrtvo more na Stereo Mcu pa je neko od naših počeo da peva kao štp smo u Hali Sportova. Austrijska publika skoro kao Skandinavci a onda obezbeđenje juri i tera te da sedneš dok Pixies sviraju, pa shvatiš gde su razvili tu nekulturu stoičkog ponašanja na koncertima, dok kulira ove što bacaju tvrdokorne povratne čaše sa pivom preko ograde balkona. Nisu svi masovni otaljani i bili loš provod vredelo je svih sati čekanja na oluji i svih 1000 gromova, munja Darkvuda. 😀 https://www.facebook.com/Dangiela/videos/vb.825532430/132167227430/?type=3&theater

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Koju muziku slušati na poslu? (INFOGRAFIK)

Sledeća priča

45 zanimljivosti iz sveta rock muzike

Najnovije iz rubrike Članci i analize