fbpx

Astronoid – Astronoid (2019)

2 minuta čitanja

Od trenutka kada je metal definisan i prepoznat kao žanr, stvar je sve vreme bila u pomeranju i probijanju granica.

Jesu one postavljane i često dizane na nivo dogme. Ali nema one koja nije preispitana i bar delimično srušena. Svaka dekada je donosila nove zahvate i eksperimente koji su u prethodnoj delovali neverovatno i nemoguće, a iznova i iznova su postavljani novi standardi kako u žestini i ekstremizmu, tako sa druge strane i u melodičnosti. Svaka dekada je donosila nova, zanimljiva ukrštanja sa drugim žanrovima koja su, između ostalog, metal načinila toliko žilavim, vitalnim i nepredvidljivim.

Deceniju koja je na izmaku pamtićemo, pored brojnih drugih stvari, i po hibridu metala i post-rocka odnosno shoegazea. Sa jedne strane, u leksikon su se upisali Alcest, Deafheaven i Harakiri For The Sky svojim viđenjem black metala i post-rocka/shoegazea na jednom mestu, dok su sa druge strane to učinili i vrlo autentični momci okupljeni pod imenom Astronoid. Oni su svojom vizijom progressive metala smućkanog sa shoegazeom, od strane njihovog izdavača nazvanom “dream thrash metal”, privukli popriličnu pažnju u metal zajednici.

Na drugom studijskom albumu Astronoid su ujednačeniji i konzistentniji nego što su bili na prvencu. Imaćete utisak da sve vreme slušate jednu pesmu epskog trajanja, u kojoj Astronoid konstantno balansiraju na tankoj žici satkanoj od niti prog metala i post-rocka, povremeno naginjući na ovu ili onu stranu, ali ne padajući nijednog trenutka. Osećaj je jednako intenzivan gotovo sve vreme, a Astronoid vas magičnim harmonijama i anđeoskim glasom Bretta Bolanda vode kroz minutažu tako elegantno da nećete ni osetiti da ste došli do kraja albuma i da je vreme da pritisnete repeat.

Na “Astronoidu” ćete ponekad čuti neki Enter Shikari vajb; ponekad će vam delovati da God Is An Astronaut i Haken džemuju zajedno (Lost); ponekad će se provući i neki hiljadu puta umekšani Meshuggah rif (Ideal World, I Wish I Was There While The Sun Set). Ali na kraju, sve će to biti jedan jedini i neponovljivi Astronoid.

Za tri godine, koliko je prošlo od albuma “Air”, Astronoid su vrlo lepo sazreli. Nisu previše promenili stil, ali to nije ni potrebno. Sve što je trebalo da urade uradili su, a to je da uđu u studio i stvore tu prokleto fantastičnu atmosferu, uz koju možeš istovremeno i da odlepiš od sreće i da se rasplačeš ili da samo uživaš razjapljenih čeljusti dok se pitaš kako je ovakva muzika uopšte moguća.

Njihova zvuk je beskrajan, baš poput kosmosa o kojem toliko vole da pevaju. On se širi u svim pravcima vašeg uma, natapa ga lepotom i optimizmom i ostavlja vas u sjajnom raspoloženju dugo nakon slušanja.

Naučnici svako malo objave kako su uhvatili neke zvučne frekvencije iz svemira. Obično dobijemo neke čudne šumove koji nam ne znače baš mnogo. Kažu da je i do tehnologije, te da moramo još da je razvijemo da bismo čuli kako svemir zaista zvuči. Ja sam prilično siguran da ćemo, kada se to desi, čuti kako kosmos odjekuje upravo Astronoid muzikom. To jednostavno mora da bude ovako lepo.

OCENA: [usr 5 size=20 text=”false”]

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

1 Comment

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

The Cure – Three Imaginary Boys (1979)

Sledeća priča

In Flames – I, the Mask (2019)

Najnovije iz rubrike Albumi