fbpx
Architects/FOTO: Ed Mason

ARCHITECTS U PRAGU: Zvezda je rođena i čvrsto drži svoj tron

7 minuta čitanja

Ovaj izveštaj bi valjalo započeti disklejmerom: Ovo je moj omiljeni bend. Nisam potpuno sigurna u svoju objektivnost, ali ću se potruditi da vam što vernije prenesem šta se to 31. januara 2019. dešavalo u Forumu Karlin u Češkoj.

Da ne bih davila bespotrebnim uvodom koji nas dovodi negde do trećeg i po sata čamljenja u redu među češkim adolescentima, više adolescentkinjama, na -2 stepena na ulazu u gorepomenuti objekat, preći ću odmah na suštinu.

Sviđalo se to nekima ili ne, Architects su trenutno jedan od najvećih i najaktuelnijih bendova na svetu, što su uspeli da dokažu day-after-day koncertima na Holy Hell turneji na kojoj se upravo nalaze. Sa distance od par dana, sasvim sigurno, sklonivši moje emocije na stranu, mogu da kažem da pored Gojire, Behemotha i možda još par bendova, brajtonska petorka pravi apsolutno najbolje metal koncerte koje možete videti na planeti i, ukoliko vam se ukaže prilika, nikako je nemojte propustiti.

Kada kažem najbolje, tu podrazumevam sve: svirku, energiju koju bend ulaže u svaki nastup, zvuk, predgrupe, vizuelni spektakl i light show, fotografije koje svakodnevno kače na društvene mreže – sve je uklopljeno tako da za okvirno tridesetak uloženih evra možete da uživate u potpuno suludih dva, dva i po sata.

Tokom evropskog dela Holy Hell turneje, Architects su za svoje predgrupe izabrali dva benda – australijski Polaris i Beartooth. Da budem potpuno iskrena, apsolutno se nisam posvetila nijednom od ova dva benda pre samog koncerta, pustila sam par puta tek toliko da ne budem potpuni dulek kada se pojave na bini ispred mene, pa zato nazive pesama koje su svirali prosto ne znam. Kako sam imala priliku da pre tačno godinu dana gledam Architectse sa druge dve predgrupe (Counterparts i While she sleeps) u Beču, ovogodišnji izbor delovao mi je isprva malo neobično i dosta manje zanimljivo. Kao i mnogo puta do sada, ispostavilo se da sam samo delimično u pravu.

Polaris/FOTO: Ed Mason

Koncert su otvorili simpatični metalcore dječaci Polaris, predvođeni harizmatičnim Jamie Hailsom, a ono čime su me kupili u prvih dvanaest sekundi svog nastupa, bilo je to što je njihova pojava potpuno odskakala od stereotipnog metalcore benda. S godinama su me nekako zamorili reciklirani lepuškasti, neretko bradati momci sa istim tetovažama, plugovima i tank topovima koji sviraju jebeno istu muziku u krug, pa je sam pogled na debeljuškastog, dugokosog frontmena u limun žutoj dukserici nekako delovao kao osveženje.

Druga stvar, ovo je DOBAR bend: svi elementi su tu – interesantne, na momente progressive, na momente catchy pesme, komunikacija sa publikom, kvalitetno usviran bend, odlični vokali (i lead i back) – toliko da bi izvesne australijske kolege (khmnorthlanekhm) mogle da se pokriju ušima – i ono što je, barem meni, bilo najbitnije, sjajna energija benda za koji prosto vidiš da je gladan velikih koncerata i velikih bina. Napravili su odličan uvod za Architects, razdrmali publiku i dokazali zašto su dobili svoje mesto na ovoj turneji. Dobili su svoju šansu i koriste je na najbolji mogući način, a osim toga što su odsvirali sjajnih četrdesetak minuta, momci su posle svog nastupa stajali na merch štandu i razgovarali sa ljudima, ostvarujući dobar kontakt sa postojećim i potencijalnim fanovima. Ono što smatram i što mi deluje potpuno izvesno – još ćemo čuti za Polaris.

Polaris/FOTO: Ed Mason

Nakon vrlo kratke pauze, binu su zauzeli Beartooth. Interesantno je da su, od oko 2000 ljudi koliko je po mojoj slobodnoj proceni te noći bilo u Forumu, barem trećinu činili ljudi koji su jednako fanovi i Beartootha i Architectsa. Vratila bih se na kratko na svoju pređašnju misao o neobičnom izboru predgrupa – Beartooth su zapravo činili osnovu tog razmišljanja. Stilski, vizuelno, muzički, pa i lirički, ne ide to meni uz Architects.

Nekako su previše radio friendly, previše cirkuski orijentisani, previše kič, previše traka oko glave i raskopčanih košuljica na rutavim grudima, previše previše, a muzika – dosadna i već viđena. Osim činjenice da je to po svakom kriterijumu kvalitetno odsviran koncert na najvišem nivou, nažalost prvom utisku nisam uspela da se otrgnem. Znam da će me fanovi ovog benda (očigledno deset puta brojniji nego što sam verovala) verovatno razapeti zbog ovog mišljenja, ali osim činjenice da su, očigledno ‘the next big thing’ po pitanju broja fanatičnih obožavalaca i da donose novac mašineriji kakva je moj omiljeni bend postao, Beartooth nemaju šta da traže u ovom sastavu. Držite se While she sleeps, svega vam.

Beartooth/FOTO: Wyatt Clough

A sada, tam tam taaaaam!

Ako ste izdržali do ovog dela izveštaja i stekli barem blagi utisak kako je to stajati tri i po sata pred klubom dok vam se nogice smrzavaju, a nervne ćelije odumiru od dosade, sad dolazimo do onoga zbog čega smo se zapravo i okupili ovde – Architects na Holy Hell turneji!

Ono što je prvi utisak svakoga ko je posetio neki od koncerata na ovoj turneji je da su Architects porasli do neverovatnih razmera – bina, svetlo, efekti, sve govori u prilog tome da ovo više nisu momci koji se igraju i sviraju po malim binama za entuzijaste, već džinovski, ozbiljan, money making bend za velike dvorane i koncertne hale. Nisam sigurna da li je to bilo do nešto pasivnije češke publike, činjenice da su ušli u završnicu ovog dela turneje ili nečeg trećeg, pak, utisak prošlogodišnjeg koncerta na kom sam bila bio je dosta bolji.

Architects/FOTO: Ed Mason

Oni su delovali iskrenije, posvećenije, življe. Nemojte me pogrešno razumeti, ovo je bio neverovatan koncert, odlično odsviran, otpevan, zadivljujuće režiran, svaki detalj je bio na mestu, ali je ipak na momente izgledao kao posao, kao nešto što su oni već toliko dobro navežbali da više ništa ne deluje spontano. Osim možda činjenice da je Sam Carter zaboravio redosled pesama i najavio pogrešnu, što je, barem za mene bila jedna od prelomnih tačaka koncerta gde su prestali da budu tako suludo profi i vratili se u ono zbog čega ih volimo, a to je jedinstvena emocija koju prenose svakim svojim nastupom.

Setlista je bila ista kao na svakom prethodnom nastupu na turneji, pa tu nije bilo previše iznenađenja: sedam pesama je bilo sa novog aktuelnog albuma, a ostalih deset su rasporedili na ključna mesta iz svoje karijere, da ne kažem hitove. Vrlo pametno su rasporedili pesme tako da imaju smisla kao celina, a opet da su nove prošarane starim. Doduše, malo mi je žao što su neke sjajne pesme koje su svirali do skoro ispale sa ove setliste, poput recimo Gravity i Deathwish sa albuma All our gods have abandoned us i, možda i naj-architects pesme sa Holy Hell, Damnation.

Architects/FOTO: Ed Mason

Koncert su otvorili pesmom Death is not defeat, nastavili sa Modern Misery na koju je publika, očekivano, potpuno odlepila. Iznenađujuće je to što, dok recimo nemaju problem da čekaju satima na zimi i vrište snažno u pauzama, Česi nisu baš najzahvalnija publika na svetu – nekako su pasivni i neenergični. Ređale su se dobro poznate pesme i manje poznate pesme (kompletnu setlistu možete videti ovde), međutim kvalitet svirke nije opao ni u jednom trenutku. Sam je i dalje jedan od najboljih frontmena današnjice, ostatak benda savršeno precizan. Ono što su izmenili u odnosu na prethodne turneje je da je Ali, basista, sada bio smešten odmah do bubnja, pa ga je to možda uskratilo za kontakt sa publikom. Josh Middleton, nažalost, i dalje ima pomalo vibe novog kolačića (što je, složićete se, suludo posle toliko vremena), da li zbog toga što je prosto stidljiv ili zbog nečeg drugog, tek, nije bio baš najenergičnija tačka koncerta, što je šteta, jer je sjajan gitarista.

Volela bih da se osvrnem i na vizuelni aspekt koncerta – to je trebalo videti! Svetla, pirotehnika, crne konfete, laseri, dim, apsolutno sve je tu, sve je preskupo i sve sjajno izgleda. Vizuali i projekcije na sada već legendarnom krugu iznad bubnja su bolje nego ikad ispratili svaku pesmu, povremeno elementima iz spotova, povremeno specijalno dizajniranim animacijama. Verovatno najupečatljiviji momenat je kada se iznad Dana Searla projektovalo dizajnirano srce sa inicijalima T//S, a sam Dan je dirljivim, ali ne patetičnim govorom odao počast svom bratu bez kojeg Architects ne bi ni postojali, niti bili bend kakav su danas.

Architects/FOTO: Ed Mason

Iako sam se na mnogim portalima susretala sa komentarima da Architects na neki način eksploatišu smrt svog idejnog tvorca i gitariste, ne bih se složila – sve što ima veze sa Tomom se radi sa poštovanjem, merom i ukusom i što je najbitnije – iskreno i sa puno ljubavi. Koncert su završili bisom, zaokruživši priču kroz koju su nas vodili sat i petnaest minuta – priču o smrti, gubitku, sopstvenim nošenjem sa tim gubitkom, prolaznosti, odnosu prema društvu u kojem živimo.

Bis su započeli središnjim delom osmominutne pesme Memento Mori, a za kraj su ostavili dve pesme koje su obeležile njihovu karijeru – Gone with the wind, koju su čak i o’lađeni Česi pevali od reči do reči u glas i to je, kao i uvek, bio apsolutno najemotivniji trenutak večeri – valjda svako u toj pesmi prepoznaje nešto svoje, a svima nam je jasno šta ona predstavlja ljudima koji su svirali pred nama. Za sam kraj ostavili su Doomsday, hitičnu povratničku himnu ispraćenu crnim konfetama i time zatvorili veče u Forumu Karlin.

Sve u svemu – sjajan koncert. Neke stvari koje su meni zasmetale ili su mi delovale nedovoljno su, kada su se utisci slegli, ipak došle na svoje mesto. Architects drže svoje mesto na tronu. Nemojte ih propustiti ovog leta negde po Evropi, a što se mene tiče, ja već hvatam svoje mesto u prvom redu na nekom od velikih festivala gde ću ponovo moći da gledam ovaj istinski veliki bend.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

URIAH HEEP u Sava centru spojio generacije

Sledeća priča

Eterično veče uz poljski RIVERSIDE u beogradskom Domu omladine

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta