fbpx
Arch Enemy su pod posebnim utiskom bili nakon koncerta u Beogradu/FOTO: Arch Enemy

ARCH ENEMY i JINJER U BEOGRADU: Brutalna lekcija švedske mašinerije

3 minuta čitanja
Arch Enemy su pod posebnim utiskom bili nakon koncerta u Beogradu/FOTO: Arch Enemy

Pribeležili smo još jednu koncertnu „recku“. I to kakvu! Arch Enemy, jedan od najvećih i najznačajnijih metal bendova novije generacije, razbucao je „Amerikanu“ u komade. Publika je svakako izdašno pomogla, toliko da se u više navrata doslovno osećalo kako se pod pod nama savija.

Švedska metal mašinerija Srbiju je posetila u okviru turneje „Will to Power“, na kojoj promovišu istoimeni album, inače jubilarni 10. po redu.

Za podršku Arch Enemyju na ovoj turneji zadužen je ukrajinski sastav Jinjer. U pitanju je grupa metalcore/groove metal usmerenja, koja u poslednje vreme dosta koketira i sa djentom, a koja je za svega sedam godina rada privukla popriličnu pažnju publike, medija i izdavača. Prošle godine Jinjer su izdali album za renomiranu etiketu Napalm Records i reklo bi se da smo imali prilike uživo da ih pogledamo u naponu snage, ali verujem ne i u zenitu popularnosti jer njihovo vreme, usudio bih se da napišem, tek dolazi.

Jinjer

Jinjer su na stejdž izašli tačno na vreme, u 20:30h. Četvorka predvođena harizmatičnom Tatianom Shmaylyuk bez mnogo filozofije je uvela već brojnu publiku u svoj set i provozala ju je kroz numere poput Words of Wisdom, I Speak Astronomy, Just Another i niz drugih. Niz od dobrih 40-45 minuta. Ono što se inače moglo primetiti, na ovom koncertu je potvrđeno: Jinjer već sada imaju sasvim solidnu bazu fanova u Srbiji. Na sceni su uigrani izuzetno, preteški djentozni rifovi i masivni bas melju poput vodenice, a opasan Tatianin growl/scream vokal sigurno nije nešto što će ovu grupu uterati u mejnstrim na MTV-u. Ume, doduše, ona sjajno da zapeva i cleanove, ali opšti utisak jeste da je Otep Shamaya dobila i više nego dostojnu naslednicu.

Zvezde večeri, posle ravno 21 godinu funkcionisanja i građenja enormne reputacije širom sveta, najzad tog 18. septembra u 21:45 izlaze pred publiku u Beogradu. Koncert su započeli friškom The World Is Yours, iz publike vrlo brzo počinje da se vijori švedska zastava, frenetičan prijem prepune sale Amerikane već tada govori koliko su Arch Enemy bili iščekivani ovde.

Arch Enemy

Michael Amott, Daniel Erlandson, Sharlee D’Angelo, legendarni Jeff Loomis (ex-Nevermore) i Alissa White-Gluz udaraju iz svih oružja. Set lista je bazirana uglavnom na novijim radovima, te lično ostah uskraćen za bar jednu pesmu sa recimo Burning Bridgesa, ali šta je tu je.

A tu su Ravenous, War Eternal, You Will Know My Name, The Eagle Flies Alone i mnoge druge pesme koje publiku, naročito onu u prvim redovima, teraju u totalno divljanje i sve moguće vidove zabave kakve se inače mogu videti na dobrom metal koncertu. Od mosha do stage divinga i skakanja, koje je tokom numere No Gods, No Masters otišlo dotle da se čitav pod pod nama prilično zlokobno savijao i drhtao.

U jednom trenutku Alissa uzima Arch Enemy zastavu i maše njome na opšte oduševljenje prisutnih, a neće proći mnogo vremena i do trenutka kada će do nje iz publike stići srpska zastava, prigodno ukrašena logoom benda. Iako sam lično bio pomalo skeptičan kada je Alissa zamenila Angelu Gossow na vokalima, ispostavilo se da je bivša pevačica The Agonista uspela da se prilagodi i više nego dobro.

Screamovi paraju uši i prosto je na momente jako teško povezati krhku figuru u upečatljivom autfitu sa tako brutalnim pevanjem. No, Michael Amott je iskusan lisac, ne znam ni zašto sam ikad dovodio u pitanje poteze čoveka koji je briljirao u svakom bendu u kojem je radio, od Carcassa preko Spiritual Beggarsa, pa da Arch Enemyja.

Brutalan set brutalno kratko je i trajao. Ili je bar tako delovalo. Sat i petnaest minuta na papiru ne zvuči loše, ali je u DOB-u te večeri to vreme proletelo u treptaju oka. Čuli smo do kraja i We Will Rise i Nemesis i još dosta toga, ali kod dobrih bendova koje volite uvek postoji to prokletstvo da vam fali bar još par pesama pa da to bude baš „to“.

Arch Enemy su nam demonstrirali dve sasvim jednostavne stvari: kako jedan ozbiljan bend treba da zvuči i kako treba da izgleda. Možda će neko reći da imidž nije bitna stvar kod muzičara, ali kada vidite da neka grupa, pored muzike, vrlo mnogo pažnje polaže i na svoj vizuelni identitet, to svakako predstavlja dodatnu vrednost ne samo toj muzici već i živim nastupima kao specifičnoj vrsti šoua oko kojeg publika često ume da bude vrlo sitničava i stroga.

Arch Enemy su elaborirali kompletnu priču. I valjda ćemo imati prilike da ih dočekamo na još nekom „jebeno odličnom“ koncertu, kako sami napisaše posle svog prvog beogradskog koncerta.   

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Devin Townsend Project u DOB-u: Frank Zappa progresivnog metala

Sledeća priča

PARADISE LOST U DOB-u: Zašto je tako teško prepričati muziku?

Najnovije iz rubrike Sa lica mesta