fbpx

ALBUM PO ALBUM: Korn – Posustale bakljonoše Nu metala

8 minuta čitanja

 

Nu metal je umro početkom dvehiljaditih. Sa druge strane, polemike o kvalitetu i legitimitetu ovog muzičkog žanra još uvek nisu, a verovatno ni neće u dogledno vreme, sigurno ne do njegovog novog revivala. A onda sve iz početka.

Iako koreni muzičkih eksperimenata koji su inspirisali Nu metal sežu daleko u osamdesete godine (mnogi i danas proklinju Anhrax i Public Enemy zbog neverovatno popularnog rap metal zahvata Bring The Noise), Nu metal je svoje pravo otelotvorenje doživeo tek polovinom devedesetih godina. Plejada bendova predvođenih sastavom Korn dominirala je narednih desetak godina mejnstrimom. Korn, Limp Bizkit, Slipknot, System Of A Down, Coal Chamber, Deftones, Drowning Pool, 4lyn, H-Blockx i mnogi drugi uveseljavali su publiku eksplozivnim miksom rapa, metala, hardcorea, groovea, vrećastih pantalona i Adidas superstar patika.

Bend u koji će, zbog zasluga ili krivice kako je kome drago, većina uperiti prst i reći “Oni su sve započeli” došao je te 1994. godine iz Bejkersfilda, objavio self-titled album i – ušao u istoriju kao bend koji je jednim albumom uspeo da pokrene čitav novi pravac. Ovo je priča o Kornu.

Korn (1994)

Esencijalan album, ne samo za Korn već i za metal kao žanr. Od njega je krenulo sve ono što je kasnije postalo poznato kao nu-metal, kontroverzan podpravac koji su mnogi osporavali, ali koji je nesporno izrodio i mnoge dobre bendove i albume. Početak numere „Blind“ predstavlja jedan od najupečatljivijih momenata u istoriji metala, a album je u svoj svojoj teskobi, hermetičnosti i mraku utabao put novom pravcu i istovremeno ostao nedostižan za sve one koji su ga žanrovski sledili. Ostaće takođe zabeleženo da je renomirani magazin Rolling Stone ovom albumu dao samo dve zvezdice od mogućih pet. Kakav promašaj.

Life is Peachy (1996)

Po mom ličnom mišljenju, ubedljivo najbolji album koji je Korn snimio. Debi jeste objektivno najznačajniji, ali Life Is Peachy je izdanje koje na personalnom nivou ipak odnosi pobedu. Užasno slojevit, težak i natopljen jednim pritajenom besom, a opet izuzetno dinamičan, ovaj album je doneo novi kvalitet u Korn stvaralaštvu. Produkcija je toliko sirova (na dobar način) da gotovo imate osećaj da ste sa bendom u prostoriji u kojoj sviraju. Ispostaviće se ujedno da je Life Is Peachy savršeni stepenik izmedju underground Korna i mainstream Korna. Ugovor sa Adidasom bio je samo početak.

Follow the Leader (1998)

Treći album benda iz Bejkersfilda predstavlja istinski proboj u mejnstrim i to prilično bombastičan. U to vreme, drugi su se u spotovima mrtvi ozbiljni vozikali u besnim automobilima, a Korn je iste takve automobile u spotovima uništavao. Velikoj promeni zvuka kumovali su novi producenti. Ross Robinson ustupio je mesto Stevenu Thomsponu (producirao Madonu i Guns N Rosses) i Tobyju Wrightu (Alice in Chains i Metallica). Iako su se hitovi sa ovog albuma nizali jedan za drugim (It’s On!, Got The Life, Freak On The Leash), Korn nisu ostali dužni ni onima koji su ih podrškom za prva dva albuma doveli tu gde jesu. Reclaim My Place, Justin, Seed, te epska Cameltosis, samo su neke od pesama u kojima je ekipa pokazala svu kreativnu raskoš. Ovde ima žestine, ima eksperimenta, ima hip-hopa, ima metala, a ispijanje ovog eliksira traje čitavih 70 minuta. I posle želiš još. I još. I još.

Issues (1999)

Ne tako eksperimentalan kao Follow The Leader, ali i dalje prilično progresivan u okvirima onoga što Korn radi. Issues je dosta mračniji od prethodnika (na mestu producenta je Brendan O Brien), oslonjen na atmosferu, što ipak uopšte nije uticalo na žestinu, naprotiv (poslušati Trash, Wake Up, Counting). Bend je na ovom albumu u svakom segmentu praktično zacementirao poziciju postavljenu na prethodnom. Komercijalni uspeh nije izostao, ali je u vazduhu nekako ostalo da visi pitanje – kuda odavde?

Untouchables (2002)

Albumom Untouchables Korn započinju fazu u kojoj svoju muziku lišavaju kitnjavosti i ukrasa koji su je krasili tokom Follow The Leader/Issues perioda, a Jonathan Davis još više forsira pevanje nauštrb repovanja. Ujedno od ovog albuma počinje i niz izdanja za koja ne bih mogao da kažem da su dobra kao celine (što je slučaj sa prva četiri), već se ipak izdvajaju pojedine pesme kao favoriti (Thoughtless, Here To Stay, koja je nagrađena i Grammy nagradom, zatim Make Believe, Hollow Life, Alone I Break, pa i potpuno klasična Korn stvar Embrace…). Untouchables je masivan, duboko uronjen u već tada prilično naraslu Davisovu depresiju. Kreativni pad u odnosu na raniji period, ali ne zato što je album loš (naprotiv), već zato što su prethodnici bili maestralni.

Take A Look In The Mirror (2003)

Album Take A Look In The Mirror jeste ponudio gomilu dobrih pesama, ali je suštinski u pitanju puko nadovezivanje na Untouchables. Drugim rečima, ovo bi komotno mogao da bude njegov brat blizanac u boks-setu dvostrukog albuma. Korn se sada već dosta udaljio od svog izvornog izraza, jeste da tu i tamo upotrebe gajde, hip-hop i elektroniku, ali je sve to više pro forme i deluje kao da se osećaju sasvim komotno u novom fazonu. Korn vešto levitiraju između sopstvenih standarda (Break Some Off, Let’s Do This Now), neospornih hitova (Right Now, Counting On Me, Did My Time) i prilično neočekivanih zahvata (Here It Comes Again, meni lično najbolja na albumu), ali sve to na gomili sada već predstavlja jednu blagu stagnaciju. Negovanje oprobanih obrazaca može biti dobro, ali Korn na Take A Look In The Mirror zapadaju u manirizam. Potreban je iskorak.

See You On The Other Side (2005)

I iskorak se desio! Već u prve tri pesme jasno je ekipa još ima iskru lucidnosti koja može da izazove ozbiljan požar. Hitična Twisted Transistor, zatim odličan groove u Politics, te potpuno neverovatna Hypocrites, koja lagano ulazi u top listu najboljih pesama koje su ikada napravili, predstavljaju sjajan uvod u sat vremena muzike koja zaista vredi potrošenog vremena. Treba li samo pomenuti Coming Undone, Souvenir li Liar? I sve ovo uprkos tome što je ovo prvi album na kojem Korn srećemo kao četvorku. Izvorna postava je narušena odlaskom Briana „Head“ Welcha, ali je saradnja sa producentskim dvojcem The Matrix/Atticus Ross ipak donela dobar rezultat. Međutim, da ne bude sve tako bajno, ono što je na ovom izdanju takođe očigledno jeste lagano okretanje Korna ka izrazu koji neguju Marilyn Manson i Nine Inch Nails. Pesme kao što su 10 or a 2-Way, Love Song ili Open Up nagovestile su ono što će na sledećem albumu eksplodirati. Dobro, eksplodirati…više će učiniti jedno „Puf!“ nalik feleričnoj petardi.

Untitled Album (2007)

Ne znam ko je najviše kumovao realizaciji ovakvog albuma (znamo da je Atticus Ross i dalje bio na poziciji producenta, samo bez The Matrixa, kao i da je bend napustio još jedan originalni član – bubnjar David Silveria), ali svakako možemo da mu „zahvalimo“ na tome što danas sa sigurnošu znamo koji je najgore Korn izdanje. Verovatno je bendu bilo zanimljivo da se zaputi terenima industrial rocka i imitiranja Depeche Modea, ali krajnji proizvod nikako nije ispao zanimljiv. Ovde je čak teško izdvojiti i neku pesmu vrednu pažnje, ali ako bih baš morao, neka to onda budu Innocent Bystander, Hold On i Killing. Jedna stvar je jasna, Kornu je nakon ovoga bio potreban radikalan rez, u kojem god to pravcu bilo. Presuda: Ne gubite vreme na ovo. Radite nešto pametnije, kao na primer bilo šta.

Korn III: Remember Who You Are (2010)

Ako vam naziv i omot devetog studijskog albuma nisu bili dovoljni, onda su vam prvi taktovi pesme Oildale svakako objasnili šta se 2010. godine dešava sa Kornom. Vratili su se na početke. I to dobro. Jako dobro. Toliko da je ovo verovatno jedan od najboljih back to the roots albuma snimljenih u metalu. A da to nije bilo slučajno, svedoči i činjenica da je bend kao producenta angažovao Rossa Robinsona, koji je producirao, nikada nećete pogoditi – prva dva Korn albuma. Izvorni zvuk je rekreiran perfektno. Ne samo rifovi i produkcija, već i ona jebeno jedinstvena atmosfera kakvu su imali na početku. Treba li pominjati da su tu ponovo ne samo gitare (koje su na Untitledu bile gotovo zaboravljene), već i slap bass i Davisovi manijakalni smehovi i plakanja? Hoćete uvrnuto i noisey? Lead The Parade. Hoćete pevljivo? Holding All These Lies. Hoćete opak groove? The Past. Ovaj album ima sve. Ovo je savršena oda svemu što Korn zaista jeste. Makar bilo i samo eksperiment, dovoljno je.

The Path of Totality (2011)

Dobro, ne budimo na kraj srca, nisu Korn jedini koji su podlegli trendi šarmu dubstepa. Setite se samo Musea. Ipak, dok su Muse sa dubstepom tek koketirali, Korn su otišli korak dalje i snimili ceo album koji je debelo insipirisan ovim žanrom, sada već uveliko mrtvim. U ovom poduhvatu pomogli su im, između ostalih, Excision, Noisia i naravno Skrillex, bez kojeg dubstep verovatno nikada ne bi prišao mejnstrimu, a kamoli ušao u njega. Korn se sasvim dobro snašao u svemu ovome. Sa albuma The Path of Totality ostao je najmanje jedan veliki hit (Narcissistic Cannibal), ali ima tu još dosta dobrih pesama (Kill Mercy Within, Get Up!, Way To Far). Zapravo deluje da se bend vrlo dobro zabavljao tokom stvaranja ovog izdanja (ustalila se postava sa novim bubnjarem Rayom Luzierom), a nakon neinspirativnog Untitled Albuma deluje da im je to i te kako bilo potrebno. Ne zaboravljamo naravno ni Korn III, ali njega ipak treba shvatiti kao čistu demonstraciju sile koja poručuje “Možemo da snimimo dobar Korn album kad god želimo. Ali sad nas pustite da miksujemo sa Skrillexom”.

The Paradigm Shift (2013)

Nakon izleta u prošlost (Korn III) i pomalo u budućnost (The Path of Totality), u Korn se vraća pogodite ko? Tako je, Head. Iako je bilo opravdano nadati se da će njegov povratak u bend doneti novu/staru energiju, rezultat nekako nije ispao baš u skladu sa očekivanjima. Korn nikada nisu bili toliko pop kao na ovom albumu. Što je paradoksalno, s obzirom na to da je u pitanju izdanje na kojem koketiraju čak i sa djenty estetikom (What We Do, Punishment Time). The Paradigm Shift zvuči masivno, često i oštro (Spike In My Veins), ali je istovremeno i poprilično generički, čak u toj meri da liči na prosečan nu/alternative/industrial metal album kakvih smo imali prilike da čujemo na stotine u proteklim decenijama. Nimalo pohvalno za bend koji je upravo i pokrenuo kompletnu tu scenu. Sva sreća pa The Paradigm Shift ima i jedan presvetli, potpuno vanserijski momenat pod imenom Never Never koji koliko-toliko vadi situaciju i zbog kojeg vredi povremeno se vratiti ovom albumu.

The Serenity of Suffering (2016)

Ovaj album vam u početku može zvučati u skladu sa principom „Nit’ smrdi nit’ miriše“. Za razliku od nekih ranijih izdanja koja nisu bila epohalna, ali su imala pojedinačne pesme za koje se odmah možete zakačiti, The Serenity of Suffering na prvi pogled deluje ravno do besmisla. Uočićete gomilu fazona za koje ste mislili da su ih već apsolvirali na albumima Untouchables, Take A look in The Mirror i See You On The Other Side, te da se tu više nema šta reći. Međutim, što ga više slušate, sve će više ulaziti u uvo, a kao osnovni kvalitet u prvi plan će iskočiti atmosfera i to što sjajno funkcioniše kao celina. Pesme se nižu i prosto vas voze, te je nepotrebno izdvajati bilo koju posebno. Ukoliko očekujete revoluciju, ne tražite je ovde. Ukoliko ste voleli Untouchables, volećete i The Serenity of Suffering. Dodajte mu samo još nabudženiju produkciju i rifove koji grme bez prestanka i to je manje-više to.

Novinar. Muzika kao prva strast i jedini porok. O muzici sam pisao za Butcherian Vibe, Popboks, BalkanRock i brojne druge medije. Ne mislim da više nema dobre muzike, naprotiv, ima je i previše.

2 Comments

  1. […] Debi album Korn izlazi 1994. godine, a današnja diskografija broji neverovatnih 14 albuma. Treće izdanje Follow the Leader iz 1998. godine ubacuje Korn na mejnstrim scenu, a celokupna karijera u kreativnom smislu je puna uspona i padova, o čemu je Plejer detaljno već pisao. […]

Napiši komentar

Your email address will not be published.

Prethodna priča

Zavirite u svet post-panka

Sledeća priča

STALAGGH/GULAGGH: Najbizarniji muzički projekat svih vremena

Najnovije iz rubrike Članci i analize